Mariola Pantelić

umetnost

Otvaranje izložbe utopija/distopija 5. juna

Ana Marković je završila osnovne i master studije slikarstva na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Usavršavala se na studijskom boravku na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beču. Dobitnik je nagrade za crtež na studentskom bijenalu crteža Srbije 2011 godine. Do sada je imala trinaest samostalnih izložbi, a ušestvovala je u velikom broju grupnih, kao i na likovnim kolonijama, radionicama i rezidencijalnim programima u Austriji, Švajcarskoj, Belgiji, Mađarskoj i regionu. Član je ULUS-a. Njena 14. samostalna izložba biće otvorena 5. juna u 19 h u Biblioteci grada Beograda u galeriji “Atrijum”. O umetnosti, predstojećoj izložbi, ali i o tome da li je moguće živeti od slikarstva razgovarala sam sa ovom umetnicom.

Otvaranje izložbe utopija/distopija 5. juna Read More »

U oktobru tri nove knjige

Miodrag Jakšić, pesnik, pisac, novinar, slikar, izdavač, muzičar, ukratko rečeno – svestran umetnik. Objavio je preko 20 svojih knjiga, a pored toga je i vlasnik izdavačke kuće ARTE, koja je osnovana pre 18 godina. Arte grupa okuplja umetnike iz Srbije i regiona, a do sada je objavila oko 270 knjiga. Pored toga on je osnivač nekoliko književnih manifestacija i likovnih kolonija i stalno stvara nešto novo. Ovom prilikom sa njim sam razgovarala kako o standardnim manifestacijama, tako i o nekim novim projektima.

U oktobru tri nove knjige Read More »

Amaterizam više nema jasnu funkciju u društvu

Kao mali želeo je da se bavi glumom, a kada je počeo shvatio je da ga zapravo režija mnogo više zanima. Sticajem okolnosti došao je u AKUD “Branko Krsmanović” poznat i samo kao Krsmanac, u Akademsko pozorište odakle je sve krenulo. Glumac, a potom reditelj, danas ujedno i direktor ovog društva – Milan Cerović, govori u intervjuu kako je sve počelo, koje predstave je režirao i kakvo je stanje u amaterskim društvima danas.

Amaterizam više nema jasnu funkciju u društvu Read More »

Umetnost kao dar ljubavi i samootkrivanja

Intervju sa Slađanom Milić – “Emili Sun” – multimedijalnom umetnicom Umetnost kao dar ljubavi i samootkrivanja Kao pravnica i umetnica koja se godinama bavi imovinsko-pravnim odnosima, slikanjem i pisanjem, Slađana Milić je pokrenula brend za kreativne interakcije “Emili Sun Art”. U želji da predstavi svoje projekte i proizvode učestvovala je na više događaja koji promovišu umetnost i hand made koncepte. Objavljenu zbirku pesama, priča i posveta pod naslovom “Šaputanje sazvežđa” predstavila je do sada u Beogradu, Novom Sadu i Aranđelovcu. Kao učesnik na više grupnih i samostalnih izložbi u Beogradu, predstavila je različite umetničke radove tehnike akril na platnu.Namera joj je da i dalje slika i kreira originalne sadržaje koji podstiču kreativnu snagu i razigranost. Osmislila je radionice kao umetnost kroz inspiraciju gde učesnici kroz lični izraz, čitanje i ilustrovanje u interaktivnoj knjizi sa preko 40 ilustracija, grade nove veštine i kreiraju unikatne radove. O umetnosti, poeziji, slikarstvu, kao i o budućim izložbama i projektima razgovarala sam sa “Emili Sun” koja je ovo umetničko ime uzela kao metaforu sunca izobilja u nama, koje joj je večna inspiracija, kako u slikarstvu tako i kroz pisanu reč. Otkud pravnica u svetu umetnosti? Da li si samouka ili si pohađala neke kurseve slikanja? Sve je nekako nastalo spontano, uvek sam slikala i crtala u detinjstvu. Iz ljubavi i želje da ispunim slobodno vreme nastavila sam i kasnije. Zatim sam upisala studije prava i jedno vreme prestala sa slikanjem. Došao je period tokom studija kada sam htela da otkrijem svoje potencijale i bavila se glumom, javnim nastupom i društvenim aktivizmom. U jednom trenutku zapitala sam se šta je to što najviše volim da radim, što me zaista potpuno ispunjava. Tad sam se vratila slikanju. Samouka sam, mada volim da pratim tutorijale i posećujem radionice slikanja, a uživam da pratim procese razvoja drugih umetnika širom sveta. Kako spajaš poeziju i slikarstvo? Inspiraciju za pisanje sam nalazila u dragim ljudima i lepim događajima poput rođendana, godišnjica i sličnih prilika. U početku su stihovi i kratke priče bili kreativni pokloni zajedno sa portretima koje sam radila. U umetničkom radu sam shvatila da se to nekako kod mene prirodno povezuje. Određene slike na platnu su intuitivno pronašle svoje pesme, dok su druge bile namenske ilustracije istih. Sve sam ih objedinila kroz zbirku pesama i priča “Šaputanje sazvežđa”.  Nove slike inspirisane lajtmotivima iz knjige su nastajale i nakon njenog objavljivanja. Uživala sam da iznova crtam i bojim u knjizi na osnovu toga kako me reči inspirišu. Želela sam da to prenesem na druge budeći kreativnost i ličnu snagu. Tako je nastao Stih & Art koncept – radionica crtanja i ilustrovanja za odrasle. U radu se uglavnom koriste suve tehnike bojenja i knjiga “Šaputanje sazvežđa”. Tako spajamo poeziju i pisanu reč sa crtanjem i slikanjem. Sastavni deo radionica čini interaktivno vođenje kroz aktuelnu izložbu mojih slika u prijatnoj atmosferi kluba Nautilus u Beogradu. Pored toga što je ovaj proces zanimljiv i zabavan, opušta nas i otkriva naše skrivene talente. Šta je za tebe umetnost? Umetnost za mene je veliki učitelj i inspiracija zbog koje zaboravim na vreme i prostor. Poput prirode je lekovita na način na koji je prepoznam i oslobodim. Ispunjena simbolima, unikatni je dar ljubavi i samootkrivanja. Na kojim si sve izložbama učestvovala? Bilo je divno biti jedan od učesnika kolektivne izložbe slika i fotografija “Ritam kreacije” u organizaciji Centra za kreativno ekološko stvaralaštvo – Sokolina Art. Tu sam predstavila nekoliko svojih slika iz edicije “Plave lagune” gde dominiraju plavi tonovi koje toliko volim. Događaj je bio u sklopu manifestacije Dani Dunava u galeriji Ikar u Zemunu, tokom jula 2022.godine. Učestvovala sam i na novogodišnjoj prazničnoj izložbi „Varoški salon“ u Galeriji Rančićeva kuća Centra za kulturu Grocka, sa svojom autorskom slikom „Dva ključa“, tehnike akril na platnu, krajem 2022. godine. Svoju prvu samostalnu izložbu slika i promociju knjige Šaputanje sazvežđa imala sam u Centru za kulturu Vlada Divljan sredinom 2023.god. Posebno lepo sam se osećala krajem prošle godine na sajmu likovnih umetnosti u Novom Sadu u hali Spens gde sam učestvovala sa preko 90 umetnika iz Srbije. Tokom celog dana smo imali prilike da se družimo, razmenjujemo kreativne ideje, predstavimo svoje radove i steknemo novu publiku. Predstavila sam svoje autorske slike i ostale oslikane drvene i staklene predmete koje sam uradila. Moji kreativni pokloni i art proizvodi su naišli na lep prijem kod Novosađana. Izuzetan utisak ostavile su mi umetnice posebne harizme i vrlo autentičnog stila sa kojima sam se povezala. Prvi put sam bila i jedan od izlagača na novogodišnjem Craft marketu u Ada Mall-u, u decembru prošle godine. Izložila sam umetničke radove i kreativne poklone koje pravim od svoje knjige, slika i love letter čestitki u vidu unikatnih art paketića. Bila sam zadovoljna reakcijom posetilaca i mogućnošću da nekog obradujem svojim proizvodima. Kako je vreme darivanja, neki su oduševljeno kupovali art paketiće za sebe, a drugi su birali nešto posebno za drage ljude. Imaš li neku izložbu trenutno i šta je još u planu? Danas su moja knjiga i izložba slika “Šaputanje sazvežđa” aktuelni u klubu “Nautilus” na Banovom brdu. Na ovom jedinstvenom mestu, inspirisanom egzotikom Kariba, spajam umetnost i hedonizam ukusa. Ljubitelji mojih dela se mogu prjaviti za interaktivno vođenje kroz izložbu i upoznavanje sa knjigom, probati zanimljiva jela i pića i doživeti poseban art & gastro ugođaj. Svaki posetilac dobija Creative room člansku kartu sa mnogim pogodnostima i može se prijaviti za kreativne radionice crtanja, slikanja i ilustrovanja “Stih & Art” i “Od knjige do umetničkog dela” čiji sam autor. Učestvovaću i na humanitarnoj prodajnoj izložbi u galeriji Green door u ulici Kralja Petra 61, na kojoj sav prihod ide za decu leptire odnosno decu koja boluju od bulozne epidermolize, koja se otvara 20. februara i traje do 2. marta. U martu ću učestvovati na izložbi u Novom Sadu u Spensu u galeriji “Macut” sa još par umetnica. To će biti grupna mini uzložba i trajaće tri dana od 5. do 07. marta i biće promotivnog karaktera. U aprilu i maju će se nastaviti, ali tada će svoje radove izlagati drugi umetnici. Cilj

Umetnost kao dar ljubavi i samootkrivanja Read More »

Zadatak svakog umetnika je da prenese svoje osećaje

Sofija Ječina je ruska slikarka i spisateljica koja poslednjih sedam godina živi u Beogradu. Sa njom sam razgovarala o tome kako je došla baš ovde, ali i o njenom umetničkom radu. Do sada je izdala dve knjige i imala ukupno 34 samostalne izložbe u 7 zemalja, od toga nekoliko u Srbiji, a trenutno je njena izložba u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu i traje do kraja februara.

Zadatak svakog umetnika je da prenese svoje osećaje Read More »

Micipec handmade – heklani modni detalji na Beogradskom noćnom marketu

Piše: Mariola Pantelić Predstojeći Beogradski noćni market (najveći festival, zanatstva, dizajna i gastronomije) održaće se u petak  29. decembra od 18 do 24 h na bajlonijevom pijaci. Jedan od izlagača biće i Micipec handmade, brend koji izrađuje heklane modne detalje. Ovaj brend je zapravo  jedna žena – Milena Tričković, diplomirani grafički dizajner, koja svoj hobi polako pretvara u posao. O nastanku brenda i tome kako je ovim počela da se bavi razgovarala sam baš sa njom. “Kada je moja ćerka Milica imala osam godina bio joj je potreban šal u određenim ljubičastim bojama, jer je imala frozen kapu te nijanse, ali šal nije bio nigde da se kupi, a ona je baš želela da ima i šal. Naletela sam na vunicu istih boja i shvatila da ja to mogu da napravim jer sam nekada naučila početni lančić da isheklam. Početni lančić je prvi red od koga počinje ceo rad. Naučila sam to od mame za vreme bombardovanja 1999. godine, jer sam zajedno sa drugaricama iz ulice prodavala narukvice, pa sam i ja želela da naučim”, priča Milena. Ona kaže da je prvo pogledala i nekoliko tutorijala na jutjubu kad je želela da ishekla taj šal. “Shvatila sam da to nije toliko teško i da ja to mogu da napravim i moja ćerka je imala najlepši unikatni šal, koji nije bio savršen, ali ga i dan danas ponekad nosi. I tako je sve krenulo. Sledeća je bila humanitarna akcija za Luku Radovanovića, Milicinog druga iz škole i napravila sam zimski komplet za barbiku, pantalone, džemper, šal i kapicu i to je bila licitacija u školi, a sav prihod je išao za tog dečaka. Potom je bio neki dečiji rođendan i nisam mogla da pronađem odgovarajuću šnalicu uz odelo za tu devojčicu i rešila sam sama da probam da napravim šnalicu i tada sam shvatila kako je to zanimljivo, kako to nigde nisam viđala, niko to ne radi… Uglavnom heklaju kape, prsluke, čarape ali šnalica nema. I rešila sam da ja budem prva. U septembru ove godine, iskočila je prilika da svoj rad predstavim na bazaru u Skadarliji i pred taj bazar sam rešila da u svoju ponudu uvrstim ne samo šnalice za devojčice već i minđuše za njihove mame”, objašnjava Milena. Kad su budući planovi u pitanju, Milena ne otkriva mnogo, ali kaže da joj je plan da u ponudu ubaci i nešto i za bate i tate. Ona je inače, završila Beogradsku politehničku visoku školu, smer za grafički dizajan. Micipec handmade brend je dobio ime prema imenima njene dece Milice i Petra. Na pitanje zašto je kao logo stavila baš medu koji hekla, odgovara da je to zbog toga što je oduvek volela mede, a i oni asociraju na stvari za decu. Kao grafički dizajner, sama je uradila svoj logo i on se nalazi na pakovanju za svaki proizvod. Milena je primer da i kad ne pronađete posao u struci, uvek od svog hobija možete sebi napraviti posao. Srećom u našem gradu postoji mnogo bazara sličnih Beogradskom noćnom marketu gde svi oni koji stvaraju ručne radove mogu da ih prikažu široj publici. Na sledećim fotografijama nalaze se neki od njenih najonovijih radova, u tako aktuelnoj novogodišnjoj temi. Možete je zapratiti na ovoj instagram stranici Micipec handmade

Micipec handmade – heklani modni detalji na Beogradskom noćnom marketu Read More »

Umetničko predstavljanje Mariole Pantelić – kulturni klub 4SE marina

Moje prvo umetničko predstavljanje održano je devetog decembra ove godine u kulturnom klubu 4SE marina, koji se nalazi na splavu na Zemunskom keju, preko puta Palate Srbija. Ono o čemu želim ovom prilikom da pišem, jeste kako je do toga došlo. Priča počinje u septembru kada sam dobila poziv od jednog od svojih izdavača Miodraga Miće Jakšića da učestvujem, čitanjem svoje poezije, u završnici poetskog karavana koji su on i Dimitri Burago, pesnik, organizovali tokom mesec dana u gradovima širom Evrope. Za poslednju stanicu, odlučili su se za Beograd. Taj susret se odigrao u Čuburskom parku ispred spomenika beogradskom čitaču. Budući da je park u pitanju, tu uvek ima dosta dece, i prilično zna da bude bučno. Ozvučenja nije bilo. Pripremila sam za čitanje svoju Pesmu o Beogradu, ali kada sam videla da nema ozvučenja, a pesma je prilično duga rešila sam da ipak tu pročitam jednu kraću. Nakon završenog zvaničnog dela, Mića nas je sve pozvao na druženje u jednom lokalu na Slaviji. Nisam imala pojma gde idemo, ali svi koji smo bili prisutni krenuli smo tamo. Ispostavilo se da je u pitanju knjižara izdavačke kuće 4SE books. Rekli su da idemo na koktel, a osim koktela na licu mesta je upriličeno i još jedno književo veče dva pomenuta pesnika, i baš kao i u parku i ovde je dat glas i gostima da pročitaju neku svoju pesmu. Kad je već bila takva situacija, ja sam, logično, rešila da tamo pročitam pesmu o Beogradu. Mnogo mi je bilo drago kako su svi prisutni reagovali, a još jedna potvrda o kvalitetu pesme, stigla je kada mi je Sofija Ječina (organozator kulturinih događaja u 4SE books), nakon završetka prišla i ponudila mi da mi organizuju promociju knjiga ili neku vrstu umetničkog predstavljanja. I eto, tako je i došlo do toga. O predstavljanju sam već pisala na svojim društvenim mrežama i da se ne bih ponavljala, utisak o tom danu (kažem danu jer je organizovano tokom dana) preneću u celosti kako ga je doživela moja drugarica i koleginica novinarka Marija Božanić. Tekst je u nastavku. Na fotografijama su osim mene – Ivana Živković (u crnom) i Sofija Ječina (u narandžastom) Umetnost kao svetionik duše Piše: Marija Božanić P kao pisanje, P kao pevanje i P kao plesanje… sve je ona. Večiti leptirić u duši koji je bio i ostao hrabar da u životu sledi svoje snove i drži se svojih darovitosti. Zato se jeste dogodilo divno umetničko popodne na Dunavu, u Zemunu, u prostoru kulturnog kluba 4SE. Publika u prepunom prostoru na vodi, imala je priliku da uživa u poeziji, pesmi i plesu. Čitane su pesme iz tri Loline zbirke “Srce u zabludi”, “Venac od snova” i “Pod dlanom tvojim”. Bio je to pravi umetnički performans praćen zvucima gitare, ilustrovan kroz videe na kojima je bilo pesme, plesa, recitovanja. Tango je njena ljubav od 2015. godine, hor od 2008., a pisanje praktično od kad zna za sebe, s tim što ona kao neki ozbiljniji početak uzima svoju 11 godinu. Oduvek je volela i fotografiju te smo uživi i u prikazima tog njenog talenta. Da je oduvek bila umetnička duša moglo se videti u kratkom filmu o njenim talentima gde je vidimo najpre kao lepršavu bebu, pa devojčicu, pa devojčurka, pa devojku i najzad zrelu mladi ženu. Sva ona tri P su tu ali pre svega, tu je kroz sve ove godine bila i ostala ona – nežna sanjalica.  Ona svojim primerom pokazuje da je u životu najbolje biti to što jesi i ne odustajati od svojih snova i želja. Da lepršavost i otvoreno srce i um mogu zaista da ti prirede divne slučajnosti, da ne kažemo da se isplate, govore i reči Sofije, predstavnice izdavačke kuće 4SE. Ona je Lolu upoznala prošle godine na jednom pesničkom skupu. Od prvobitne želje da pročita Pesmu o Beogradu je odustala jer je podugačka, te je prestavila neku kraću u Čuburskom parku, ali je stihovima posvećenim prestonici očito bilo suđeno da tog dana dobiju aplauz. To im je priredila Lola i njena neposrednost jer na drugom umetničkom skupu, na koji je spontano, neplanski nakon toga došla, prestavila svoje viđenje Beograda. Sve prisutne je zasenila stihovima i poželeli su, iako su je neki tad prvi put videli, da organizuju njeno umetničko prestavljanje održano 9. decembra ove godine.  Ona je njihovo poverenje opravdala i zaista je bilo divno biti prisutan kao Lolin prijatelj ili član porodice na ovom događaju i deliti s njom sreću. Prijatelji Maja, Ivana, Nenad, Milan i Dimitrije su od srca danas s njom plesali, njene pesme sami i u duetu s njom čitali, a neki su joj ulepšali promociju divnim zvucima violine i gitare. Posebno čarobno je bilo kad je jednu Lolinu pesmu odrecitovala njena jedanaestogodišnja sestričina Milica. Ovako nešto bi moglo da se dogodi opet, možda već i sledeće godine, budući da je Mariola najavila izlazak svoje četvrte zbirke divnog naziva “Svetionik duše”. Svi mi koji je volimo i cenimo njenu umetničku dušu i dela joj držimo pesnice da tako i bude. U nastavku je još fotografija koje ilustruju događaj

Umetničko predstavljanje Mariole Pantelić – kulturni klub 4SE marina Read More »

Treći deo azbuke (od S do Š)

S kao Seviljska lepezaOvo je moja omiljena knjiga iz detinjstva. Kad sam bila u osnovnoj školi mislim da sam je bar pet puta uzimala iz školske biblioteke i vraćala. Knjiga je isto ovako izgledala, to je valjda bilo jedino njeno izdanje. Mama kaže da je tako izgledala i nekada kada je ona čitala kad je bila u osnovnoj.Pre nekoliko godina sam je našla na limundu i kupila. Oduševila sam se kako je lepo očuvana. Pre toga sam iz zemunske biblioteke sa dečijeg odeljenja iznajmila knjigu, ali njoj su nažalost falile neke stranice, fotokopirala sam je i tako oštećenu jer sam želela da je imam pa makar i bez nekoliko prvih stranica.Zašto toliko volim ovu knjigu?Osim što se dešava u Španiji zemlji koja me je uvek privlačila, knjiga opisuje jednu čistu dečiju ljubav jednog dvanaestogodišnjeg (ako dobro pamtim) dečaka, siromaška prema devojčici koja prodaje lepeze u Sevilji ispred katedrale u centru grada kojoj on kroz knjigu pomaže da nađe svoje prave roditelje.Dok idu ka belom gradu na moru – Malagi, usput prolaze kroz gotovo celu Andaluziju i proživljavaju razne avanture. Pablo i Huanita za mene, jedanaestogodišnju devojčicu, bili su oličenje ljubavi i onoga što ona može da predstavlja.Na ovu knjišku ljubav samo se nadogradila ona iz serije Put za Evonli u kojoj su se čisto, dečije, takođe voleli Felisiti King i Gas Pajk na ostrvu Princ Edvard u izmišljenom selu Evonli, u prirodi oivičenoj crvenom zemljom i okeanom n koje gleda i jedan svetionik pred kojim bosonogi Gas svira violinu.S može da bude i Svetionik jer ih od te serije obožavam! T kao Tango …jer šta je drugo toliko obeležilo moj život na T u poslednjih pet, šest godina.Ali neću govoriti ovaj put o tih prvih pet, već o ovoj šestoj, ovoj godini bez Tanga, ovoj posebnoj praznini koji je njegov nedostatak napravio.Tango nedostatak to je sada tema i veoma je to teško opisati i dočarati.Zato sam zamislila da sam na pauzi, i sad sam posmatrač i konzument video i audio tango sadržaja. Od kad je počela pandemija plesala sam svega nekoliko puta i to onda kada maske još nisu bile obavezne na Tango praktikama. To je bilo nekoliko dana pred promociju moje knjige Pod dlanom tvojim, na kojoj sam poslednji put i plesala.Iako škola i dalje organizuje časove i praktike, nekako ne mogu da se zamislim na njima sa maskom, ali znam da bih izdržala masku kada bi bila organizovana neka milonga (za one koji još nisu naučili to je plesno veče Tanga), pa makar i pod maskama, jer milonga je jedan posebam doživljaj, to je mesto gde shvatiš šta je Tango zapravo, iako to učiš na časovima, iako na časovima vežbaš korake, i povezivanje sa partnerom, i kako da bolje čuješ muziku, i svašta još nešto, ipak je milonga nešto posebno (bar meni)!Dok se Tango ne vrati u punoj snazi ostaju mi sećanja kako je bilo, ostale su pesme koje sam napisala inspirisana ovim plesom, ostaju fotografije koje često pogledam i sećanja koja prođu kroz glavu.Sinoć sam baš videla neke slike sa nekig Tango festivala u Rusiji održanog pre nekoliko dana, i bila sam tužna… Zašto kod nas ne mogu da se organizuju makar milonge sa maskama. Da li zato što pola ljudi ne hi htelo da ih nosi? Da li zato što bi maske opet Tangu na neki način ukrale ono nešto?Dok ne dođu milonge, sa ili bez maski, svakako sam posmatrač onoga što se dešava, slušam muziku, gledam videe, pišem o Tangu kad dođe slovo T i čekam bolja vremena Šta vi koji plešete Tango radite sada kada vam nedostaje? Ć kao Ćutanje “Ćutanje je oduvek davalo prave odgovore na nepostavljena pitanja.” Ovo je stih iz jedne moje pesme. Uvek sam se pitala zašto neki ljudi više ćute nego što pričaju. Šta je to u čoveku što ga slomi toliko da smatra da dragim osobama ćutanjem treba da okrene leđa? Nikada nisam umela da ćutim. Svako svoje razočarenje i svako svoje mišljenje izražavala sam na neki način. Nekad kroz viku, nekad kroz pesmu. Ponekad mirno, da samu sebe iznenadim. Ćutala sam nekada, onda kada nisam znala da može i drugačije. Onda kada mi je suviše bitno bilo šta će neko reći. Bilo je i onih muško ženskih ćutanja nakon kojih sam se posebno pitala zašto je tako. Neko je samo rešio da nestane. Nekome je bilo i dalje bitno šta će svet reći. O jednom takvom ćutanju napisala sam istoimenu pesmu koja se završava ovako: “Ćutanje jedino zna celu tajnu, a svi vide da je ono među nama!” A kako stvari stoje kod vas? Da li ste od onih koji ćute ili se čuju na daleko? U kao U bre U bre, šta da pišem na U. Hm, pa U je na ćirilici kao Y, ajde onda na Y. A Y je Yolo book. A Yolo book slavi rođendan! Onda nek im je sa srećom uz ovaj moj kreativni video! F kao FotografijaOd juče mozgam šta da pišem na slovo F. I sad mi sinu, pa ja sam manijak za fotografije, a budući da jedna osoba već danima očekuje da se pojavi pod ovim slovom, ja sam rešila evo sada da ga predstavim, mada ga tangerosi, a posebno tangere već veoma dobro znaju.Zato sam na post o fotografiji kao fotografiju stavila Filipa, u fejsbuk svetu poznatijegj kao Pepita Jimenez. Osim što fino pleše i lepo miriše Filip se i lepo oblači, voli boje i ume lepo da ih kombinuje. Jao meni, sad će da se i uobrazi Filip je toliko želeo da bude u ovoj objavi, a imao je i podršku okoline, ona će se prepozanati E da, još nešto što spaja Filipa i Fotografiju jeste činjenica da on voli da se slika i da vole da ga slikaju, pa kad izađu slike sa nekog tango vikenda, festivala ili maratona, ako je prisustvovao sigurno će ga biti na polovini slika.Eto dosta sam ga hvalila.O mom fotomanijačenju ipak neću sad, to je za dublju psihološku analizu Da li volite da se slikate pitanje je za sve?Za one

Treći deo azbuke (od S do Š) Read More »

Pisanje kao spas od zaborava

 Intervju sa Vojkanom Batinićem, automehaničarem i suosnivačem umetničkog udruženja VISIA iz Azanje U okviru emisije “Lepši svet” razgovarala sam sa Vojkanom Batinićem Vojkan Batinić je automehaničar, poreklom iz Azanje, koji danas živi u Nemačkoj. Životne okolnosti su ga navele da počne da se bavi pisanjem i da umetnost vidi u svemu, pa čak i svom poslu koji se nikako ne bi mogao tako okarakterisati. Danas je suosnivač umetničkog udruženja VISIA iz Azanje, koje za cilj ima širenje kulture i umetnosti u ovom pomalo zaboravljenom selu nadomak Smederevske Palanke. Kako je počeo da se bavi pisanjem, ali i koji su planovi za rad ovog udruženja, saznaćete u nastavku teksta. Šta je za tebe umetnost? Umetnost delim na dva perioda svog života, pre i posle pisanja. Dugo je za mene umetnost bila ono što stari majstori kažu – oldtajmere kad našteluješ na uvce to je prava umetnost. Ranije nije postojala kompjuterska tehnologija za štelovanje motora, i sve je moralo da se radi na osećaj, sluh i vid. S druge strane za mene je umetnost sve ono što čovek uradi sam, a da na to nije naučen, bilo da je to u svetu muzike, slikarstva, pisanja… Kako si postao automehaničar i koja je razlika u obavljanju istog posla u Srbiji i u Nemačkoj? Moj otac je bio automehaničar i od kad pamtim za sebe, pamtim i radionicu. Mehanika je jedan svet koji je živeo paralelno sa svim drugim u mom životu. Nisam ni imao saznanje da li to volim ili ne volim. Obično sva muška deca vole motore, automobile, pa sam svakako to vremenom i zavoleo. Velika je razlika, jer ovde majstori obavljaju veliki deo automehanike, a u inostranstvu je drugačije, svako je specijalizovan za svoju oblast, a ovde se jedan majstor pita za sve. Tamo su naši majstori traženiji baš zbog toga što se razumeju u sve. Nemački majstor je specijalista samo jednog dela automehanike. U nemačkoj je lakši rad samim tim što možeš da odbiješ posao ako nisi specijalista za neki deo. Malo ljudi je čulo za selo Azanja. Kakvo je to selo bilo nekada, a kakvo je danas? Poreklom sam Azanjac, iako sam završio školu u Beogradu, gde sam i radio, jer ipak je grad donosio više mogućnosti za posao nego bilo koje selo. Pored toga koristio sam svaki minut života, svaki vikend, da ga provedem tamo. Uvek mi je imponovalo da kažem da sam sa sela, jer su tamo mnogo dobri ljudi, dobri domaćini koji čuvaju svoju tradiciju, za šta se sada i mi kao udruženje zalažemo. Selo ima puno zanatlija i živi i dalje od poljoprivrede. Potomak sam Batinića koji su osnovali prvu zemljoradničku zadrugu u Srbiji koja postoji i dan danas. Ponosan sam i samo na deo toga što su Azanjci uradili. Još se Azanja i održala sa omladinom u poređenju sa tim koliko je ljudi otišlo iz okolnih mesta i inače iz cele Srbije. Ima ljudi iz Azanje koji su otišli put Beograda i inostranstva, ali ima i onih koji su se čak i vratili. Ja sam jedan od onih koji bi voleo da se vrati, ali nisam još spreman za tako nešto. Verujem da ću se vratiti i pre penzije. Kako si počeo da se baviš pisanjem? Život me je trbuhom za kruhom naneo u beli svet, pa sam se tako našao u Frnkfurtu na Majni. Zbog neke nezavidne situacije nisam mogao da priuštim ćerki za 18. rođendan nešto što sam želeo, pa sam poželeo bar da zapišem neka svoja osećanja. To se pretvorilo u jedno lepo pismo, koje sam kasnije objavio i na svom Fejsbuku što je bilo baš lepo primljeno i izazvalo lepe reakcije. Onda sam tamo u Srpskoj pravoslavnoj crkvi upoznao čoveka koji se isto pronašao u tom mom pismu i pozvao me da se pridružim Srpskoj književnoj radionici u nemačkoj. Onda sam počeo da zapisujem priče koje sam slušao u detinjstvu, bez nekih velikih ambicija, najviše iz razloga da te priče sačuvam od zaborava. Nisam mogao da verujem koliko je to zaista jedno lepo okruženje, a ujedno i rasterećenje od problema, obaveza i kako se uz pisanje neke stvari lakše podnose i svima bih preporučio da se late papira i olovke. Jedan si od osnivača umetničkog udruženja VISIA. Kada i kako je nastalo i koji su planovi i ciljevi ovog udruženja? Deda moje žene je osnivač Azanjske pogačijade koja održava selo i okuplja narod oko jedne tradicije kao što je slavljenje hleba. On je kod starog duda došao na tu ideju, jer se seoski vašar koji je do tada postojao već polako gasio. Kad je to pokrenuo, celo selo je živnulo, ali i okolna mesta. Mnoge manifestacije su posle toga otvorene u okolnim mestima. Ispod istog tog duda čitao sam knjigu pod nazivom “Pred vratima zaborava” Branimira Mitrovića koji je zaslužan što sam član Srpske književne radionce iz Frankfurta. Kad sam zatvarao tu knjigu pala mi je na pamet ideja za umetničko udruženje. Onda sam pozvao svoje drugove i poznanike, za koje sam smatrao da su kompetentni za tako nešto i koji se bave pisanjem, većinom amaterski i tako smo se dogovorili da pokrenemo udruženje. Dosta ljudi iz same Azanje se odazvalo. Sama ideja udruženja je najviše da se mladi uključe u očuvanje tradicije, a ovde ima mnogo talentovane dece. Naša ideja je da se sakupe na jednom mestu i da se kroz tu umetnost predstavlja i sama Azanja. Na prvommestu je podsticanje mladih da se bave bilo kojom vrstom umetnosti. Vodim se mišlju da ako meni može da prija u ovim godinama, sigurno će i mladima i pomoći će im da lakše nađu neki svoj put. Mi smo još na početku, jer smo počeli tek ove godine. Otvaranje je trebalo da bude i ranije i da bude svečanije, ali se desila ova situacija sa virusom pa smo počeli u junu, sa željom da se obratimo skromno javnosti, ali je na kraju i to otvaranje bilo prilično svečano. Dobili smo podršku mesne zajednice, crkve, škole, biblioteke… Šta te inspiriše i o čemu sanjaš? Emocije i događaji koji su se dešavali

Pisanje kao spas od zaborava Read More »

Budite istrajni na putu ka ostvarenju svojih snova

 Intervju sa Brankom Selaković, diplomiranim filozofom, novinarem i piscem   U okviru emisije “Lepši svet” razgovarala sam sa Brankom Selaković Branka je diplomirani filozof, novinar i pisac. Njenu bogatu biografiju čine i četiri romana i jedna zbirka poezije. Za roman “Glineni kralj” dobila je nagradu “Miroslav Dereta” 2016. godine. Dugo je radila na Radiju Beograd, a danas radi kao novinar saradnik za Al Jazeera Balkans. Otkud diplomirani filozof u svetu umetnosti i novinarstva, kako se menjala kroz svoje romane, kao i šta trenutno piše otkrićete u narednim redovima. Šta je za tebe umetnost? Stvaranje umetnosti, kao i konzumacija iste moja su osnovna potreba i duhovna hrana. Uživam u radu pređašnjih umetnika, kao i savremenika i radujem se pomeranju granica ili novim pogledima, izrazima u nekim već postojećim formama.   Otkud diplomirani filozof u svetu umetnosti? Pre formalnog obrazovanja na katedri za filozofiju u moj život je ušla književnost, potom i novinarstvo. Hronološki gledano, prvu pesmu sam napisala u osnovnoj školi, a prva zvanično objavljena pesma bila je u srednjoj školi, 2001. godine. Objvaljena je u književnom časopisu ”Ruj”. Godinu dana kasnije pisala sam prve tekstiće i radila intervjue kao novinar srednjoškolskog lista ”Zdravac”. Tako da se novinarstvo i književnost prepliću iako sam u novinarstvu pravila veće pauze. Kao maturant sam znala da ću studirati filozofiju, iako je bilo još nekoliko fakulteta u opticaju, ali samo zbog insistiranja roditelja, međutim za mene nisu postojali kompromisi i svi su se na kraju složili. Iako u tim godinama nisam bila svesna šta sve filozofija obuhvata, moje biće je smatralo da je to oblast koja će mi pružiti širinu u obrazovanju koja će doprineti razvoju mog duha, ali i uticati na književnost.   Radila si kao profesor filozofije a onda si ušla u novinarske vode. Drugo si radila u Radio Beogradu. Koliko ti formalno obrazovanje pomaže u svakodnevnom obavljanju posla novinara? Da, posle završenog fakulteta radila sam kao profesor na zameni i predavala filozofiju i logiku. To iskustvo mi je dragoceno i raduje me kada sretnem neke od svojih učenika koji su sada već završili fakultet ili su pri samom kraju. Široko formalno obrazovanje pomaže na svakom poslu, pa i u novinarstvu. Naučena sam da čitam i istražujem, tako da mi nije teško da se bavim dokumentarnim temama i oblastima za koje je potrebna intezivna priprema. U tehničkom smislu morala sam da savladam mnoge prepreke, od audio montaže, pristupa obradi priloga, pisanja radio scenarija… Zapravo nikada nisam odabrala da budem novinar, jer sam smatrala da ako želim to da radim treba da studiram žurnalistiku, ali životni putevi su me tako vodili i ovo je vreme stalnog učenja, neizvesnih poslova, a biti književnik i živeti samo od toga nije uvek moguće. Filozofija i književnost mi pomažu da možda svoje uvodnike oneobičim. Bogatstvo rečnika je izuzetno važno za svakog novinara i pisca. Novinarsko istkustvo mi je dosta pomoglo i to na više polja. Naučila sam da budem konciznija i da čistim tekst od viškova, iznova i iznova. Imala sam priliku da se bavim određenim temama koje su me inspirisale da im se posvetim i u književnom obliku.   Kakvo je bilo iskustvo rada na radiju u odnosu na trenutni posao novinara saradnika Al Jazeera Balkans? U zgradu našeg najznačajnijeg nacionalnog medija ulazila sam sa pijetetom i ponosom. U Radio Beogradu sam ugovornom obavezom morala da provodim više vremena. Svakodnevno osam sati u redakciji sa kolegama ima svoje prednosti i mane. Zapravo sa kolektivom provodimo više vremena nego sa porodicom i prijateljima. Bila sam predana tom poslu i uživala sam. ”Dogodilo se na današnji dan”, ”Mozaik vremena”, ”Neki to vole noću”, ”Kod dva bela goluba” neke su od emisija koje sam uređivala ili u čijem sam nastajanju sudelovala. Ovo su sve veoma značajne emisije koje su postojale ili postoje godinama i bila mi je čast biti deo sjajne ekipe. Sada sam saradnik nekih portala, kao i regionalnog portala Al Jazeera Balkans. Pratim kulturu. Kao saradnik imam više vremena, a s obzirom da volim da pišem noću, biram i vreme kada ću raditi na određenoj temi. Naravno rokovi postoje, kao i pravila funkcionisanja. Napisala si do sada jednu zbirku poezije i četiri romana. Za roman ”Glineni kralj” dobila si 2016. godine nagradu ”Miroslav Dereta”. Šta ti je sve donela ta nagrada i kako doživljavaš sopstveni razvoj kao pisca od prve do poslednje knjige? Nagrade donose puno toga i istovremeno ne donose ništa. Postoje nagrađene knjige koje u kontekstu istorije književnosti nemaju vrednost. Nagrade su zbog silnih zloupotreba i neknjiževnih upliva degradirane. Ipak, postoji nekoliko njih koje su meni važne i smatram da su vredne. Kada mi je javljeno da je moj roman nagrađen bila sam srećna i veoma euforična. To stanje traje kratko, možda nekoliko dana. Postala sam kao autorka vidljivija i čitaocima i kritici.   Šta je za tebe poezija? Mnogi smatraju da pisanje poezije prethodi pisanju priča i romana. Ti odstupaš od tog šablona. Da li smatraš da si završila sa poezijom ili ipak nisi? Ne smatram sebe pesnikom, iako imam pesničku knjigu, ali ako neko kaže da sam pesnik neću se naljutiti. Moja poezija je iskazana slobodnim stihom, veoma je prozna, a proza na mahove lirska. U jednoj nevelikoj knjizi sam sakupila sve što sam napisala za petnaest godina. Poslednjih nekoliko godina sam napisala jedan ciklus pesama, a iz nekih od njih su se razvile priče. To je bio dah koji sam morala da izbacim jedino tako, kroz poeziju. I lepo mi je na književnoj barci, pa i u svim žanrovima. Igram se, a to je za mene krucijalno. Na poziv nekoliko izdavača pisala sam žanrovske priče o vampirima i vukodlacima. I pojedinim ljudima se to veoma dopalo. Sa poezijom nisam završila. Sa njom se nikada ne završava. Ona je svuda i u svemu. Veoma je lična. Pisati vrhunsku poeziju je božanska veština. Nema to svako, iako tehnički to što piše jeste pesma.  Šta te inspiriše i o čemu sanjaš? Gde vidiš svoje mesto u ovom svetu? Šta je to što smatraš da radiš, a da time činiš ovaj svet boljim? U književnosti od

Budite istrajni na putu ka ostvarenju svojih snova Read More »