Mariola Pantelić

Treći deo azbuke (od S do Š)

S kao Seviljska lepeza
Ovo je moja omiljena knjiga iz detinjstva. Kad sam bila u osnovnoj školi mislim da sam je bar pet puta uzimala iz školske biblioteke i vraćala. Knjiga je isto ovako izgledala, to je valjda bilo jedino njeno izdanje. Mama kaže da je tako izgledala i nekada kada je ona čitala kad je bila u osnovnoj.
Pre nekoliko godina sam je našla na limundu i kupila. Oduševila sam se kako je lepo očuvana. Pre toga sam iz zemunske biblioteke sa dečijeg odeljenja iznajmila knjigu, ali njoj su nažalost falile neke stranice, fotokopirala sam je i tako oštećenu jer sam želela da je imam pa makar i bez nekoliko prvih stranica.
Zašto toliko volim ovu knjigu?
Osim što se dešava u Španiji zemlji koja me je uvek privlačila, knjiga opisuje jednu čistu dečiju ljubav jednog dvanaestogodišnjeg (ako dobro pamtim) dečaka, siromaška prema devojčici koja prodaje lepeze u Sevilji ispred katedrale u centru grada kojoj on kroz knjigu pomaže da nađe svoje prave roditelje.
Dok idu ka belom gradu na moru – Malagi, usput prolaze kroz gotovo celu Andaluziju i proživljavaju razne avanture. Pablo i Huanita za mene, jedanaestogodišnju devojčicu, bili su oličenje ljubavi i onoga što ona može da predstavlja.
Na ovu knjišku ljubav samo se nadogradila ona iz serije Put za Evonli u kojoj su se čisto, dečije, takođe voleli Felisiti King i Gas Pajk na ostrvu Princ Edvard u izmišljenom selu Evonli, u prirodi oivičenoj crvenom zemljom i okeanom n koje gleda i jedan svetionik pred kojim bosonogi Gas svira violinu.
S može da bude i Svetionik jer ih od te serije obožavam!

T kao Tango

…jer šta je drugo toliko obeležilo moj život na T u poslednjih pet, šest godina.
Ali neću govoriti ovaj put o tih prvih pet, već o ovoj šestoj, ovoj godini bez Tanga, ovoj posebnoj praznini koji je njegov nedostatak napravio.
Tango nedostatak to je sada tema i veoma je to teško opisati i dočarati.
Zato sam zamislila da sam na pauzi, i sad sam posmatrač i konzument video i audio tango sadržaja. Od kad je počela pandemija plesala sam svega nekoliko puta i to onda kada maske još nisu bile obavezne na Tango praktikama. To je bilo nekoliko dana pred promociju moje knjige Pod dlanom tvojim, na kojoj sam poslednji put i plesala.
Iako škola i dalje organizuje časove i praktike, nekako ne mogu da se zamislim na njima sa maskom, ali znam da bih izdržala masku kada bi bila organizovana neka milonga (za one koji još nisu naučili to je plesno veče Tanga), pa makar i pod maskama, jer milonga je jedan posebam doživljaj, to je mesto gde shvatiš šta je Tango zapravo, iako to učiš na časovima, iako na časovima vežbaš korake, i povezivanje sa partnerom, i kako da bolje čuješ muziku, i svašta još nešto, ipak je milonga nešto posebno (bar meni)!
Dok se Tango ne vrati u punoj snazi ostaju mi sećanja kako je bilo, ostale su pesme koje sam napisala inspirisana ovim plesom, ostaju fotografije koje često pogledam i sećanja koja prođu kroz glavu.
Sinoć sam baš videla neke slike sa nekig Tango festivala u Rusiji održanog pre nekoliko dana, i bila sam tužna… Zašto kod nas ne mogu da se organizuju makar milonge sa maskama. Da li zato što pola ljudi ne hi htelo da ih nosi? Da li zato što bi maske opet Tangu na neki način ukrale ono nešto?
Dok ne dođu milonge, sa ili bez maski, svakako sam posmatrač onoga što se dešava, slušam muziku, gledam videe, pišem o Tangu kad dođe slovo T i čekam bolja vremena ♥️
Šta vi koji plešete Tango radite sada kada vam nedostaje?

Ć kao Ćutanje

“Ćutanje je oduvek davalo prave odgovore na nepostavljena pitanja.”
Ovo je stih iz jedne moje pesme.
Uvek sam se pitala zašto neki ljudi više ćute nego što pričaju.
Šta je to u čoveku što ga slomi toliko da smatra da dragim osobama ćutanjem treba da okrene leđa?
Nikada nisam umela da ćutim. Svako svoje razočarenje i svako svoje mišljenje izražavala sam na neki način.
Nekad kroz viku, nekad kroz pesmu. Ponekad mirno, da samu sebe iznenadim.
Ćutala sam nekada, onda kada nisam znala da može i drugačije. Onda kada mi je suviše bitno bilo šta će neko reći.
Bilo je i onih muško ženskih ćutanja nakon kojih sam se posebno pitala zašto je tako. Neko je samo rešio da nestane. Nekome je bilo i dalje bitno šta će svet reći.
O jednom takvom ćutanju napisala sam istoimenu pesmu koja se završava ovako:
“Ćutanje jedino zna celu tajnu, a svi vide da je ono među nama!”
A kako stvari stoje kod vas? Da li ste od onih koji ćute ili se čuju na daleko?

U kao U bre

U bre, šta da pišem na U. Hm, pa U je na ćirilici kao Y, ajde onda na Y. A Y je Yolo book. A Yolo book slavi rođendan! Onda nek im je sa srećom uz ovaj moj kreativni video!

F kao Fotografija
Od juče mozgam šta da pišem na slovo F. I sad mi sinu, pa ja sam manijak za fotografije, a budući da jedna osoba već danima očekuje da se pojavi pod ovim slovom, ja sam rešila evo sada da ga predstavim, mada ga tangerosi, a posebno tangere već veoma dobro znaju.
Zato sam na post o fotografiji kao fotografiju stavila Filipa, u fejsbuk svetu poznatijegj kao Pepita Jimenez. Osim što fino pleše i lepo miriše Filip se i lepo oblači, voli boje i ume lepo da ih kombinuje. Jao meni, sad će da se i uobrazi 😊
Filip je toliko želeo da bude u ovoj objavi, a imao je i podršku okoline, ona će se prepozanati 😊
E da, još nešto što spaja Filipa i Fotografiju jeste činjenica da on voli da se slika i da vole da ga slikaju, pa kad izađu slike sa nekog tango vikenda, festivala ili maratona, ako je prisustvovao sigurno će ga biti na polovini slika.
Eto dosta sam ga hvalila.
O mom fotomanijačenju ipak neću sad, to je za dublju psihološku analizu 😊
Da li volite da se slikate pitanje je za sve?
Za one koji znaju čoveka sa slike pitanje je koga više volite Filipa ili Pepitu?

H kao HOR

Hor Obilić u kome pevam od kraja 2008. godine!
Hor postoji od 1884. godine i u njemu je dve godine pre prvog svetskog rata pevao i moj pradeda dok je to bio samo muški hor.
Od 1945. (Ako grešim nek me neko ispravi) hor je deo Akademskog kulturno-umetničkog društva Branko Krsmanović.
Ono što nikako ne može da stane u podatke i godine, u reči, rečenice i tekstove jeste ono što doživite tamo za sve te godine. To možete samo da pokušate da opišete. To može da stane u fotografije, zaključane trenutke u vremenu koji kasnije bude neka druga, nezamrznuta sećanja.
Baš ta sećanja, koja se ne mogu uslikati, već staju samo u slike vidljive samo onome ko je nekada u prostorijama AKUD-a B.K. boravio i u njima u zajednici nešto stvarao, baš ona su razlog zbog koga ste nekada i bili tamo.
Verujem da isto tako osećaju i oni koji su bili ili su i dalje član nekog drugog ansambla ili nekog drugog kulturno-umetničkog društva.
Kako ne bih narušila rečeno staviću tačku i zamoliti vas sve, koji ste ili ste bili član nekog ovakvog društva (posebno moje Krsmanoviće) da pokušate da u nekoliko reči ili rečenica opišete svoje iskustvo i šta je ono vama značilo.
C kao Cipele
 
I to ne bilo koje, nego one za Tango. To su zapravo sandale, ali svi ih zovemo cipele.
Izvadila sam ih jutros sa mesta na kome čame skoro godinu dana, da ih uslikam, pozdravim i kažem im da ne brinu, da još nisu za bacanje, da će opet doći vreme kada će redovno imati svojih dva tri sata na milongama, da će čim počnu milonge dobiti i novog člana družine.
Bacila sam pogled i na ostale cipele i snadale, koje čekaju neki izlazak na svirku, u kafanu ili na neku svadbu i one su me pažljivo slušale. I njima sam obećala:
Samo da prođe ova zima… Samo da se otopi sneg… Vratiće se opet ono bezbrižno vreme… Utrkivaćete se vi koja će prva… I vi ćete dobiti novo društvu….
I tako smo se razgovarale…
Samo, jedino što ne znam je – da li su mi poverovale?
Č kao Čitanje
 
Koliko čitate?
Da li ste možda prošle godine više čitali nego ikada pre?
Ja čitam ceo život, nekad manje nekad više. Uz jednu glavnu knjigu koja me u datom trenutku okupira uvek čitam još nekoliko, neke i godinama, a uz to uvek i knjige poezije. Moram priznati da sam prošle godine, čini mi se, pročitala više knjiga nego za poslednjih deset godina.
Primetila sam da mnogi zbirke poezije ne računaju u knjige. I nekako sam ljuta zbog toga!
Kada sam izdala poslednju zbirku neko me je pitao: izdaješ pravu knjigu ili opet poeziju? Ne sećam se ni ko me je to pitao, a nije ni važno. Važno je pitanje zašto ljudi poeziju ne smatraju važnom, značajnom, potrebnom…
Ponekad mi se čini da je slično i sa kratkim pričama. Meni je uvek bilo lakše i lepše da čitam kraće forme. Pročitam jednu priču ili pesmu i ako imam u datom trenutku vreme samo za nju doživeću čitav jedan svet za to kratko vreme.
Da biste doživeli roman morate da ga pročitate do kraja pre nego što steknete neki jači utisak, zar ne?
Zato me zanima da vas čujem, šta i kako čitate i zašto?
Ja danas počinjem ovu knjigu crtica sjajnog Dejana Grujića, novinara čije sam ove posebne priče, crtice čitala povremeno i dok ih je objavljivao na Fejsbuku.
Svaka njegova crtica je sve samo ne malena crtica, već njegov stav i doživljaj datog dogđaja u određenom vremenskom momentu.
Verujem da me neće razočarati i da ću ga kao mnogi vrlo rado čitati!
Dž kao Džak
 
Bližim se kraju ove azbuke i slovo koje predstavlja, čini mi se najveći problem je dž. Dž kao džudo, ne, nemam veze s tim. Dž kao džep, hm, pa to nije zanimljivo. Dž kao džuboks, to je kul reč, ali ko još danas koristi tu mašinu. Dž kao džiber, pa to mi nešto džiberski.
Zato džak. Zato što je stvar u koju svašta može da stane, a spolja kad gledaš nemaš pojma šta je unutra. Zato što smo svi mi kao neki džak. Na jedan način delujemo spolja, a tek kad nas otvorite znate sigurno šta je unutra.
Moja mama mi je stalno govorila – ma ti si mlada, i džak da obučeš tebi će lepo da stoji. Malo me je nekako ta rečenica uvek nervirala, ali kad se razmisli o tome, zapravo ima smisla.
Često kad pomislim onu čuvenu žensku – nemam šta da obučem, ja se setim džaka i skapiram da uvek mogu nešto neobično od postojeće garderobe da iskombinujem i onda kao da uvek imam nešto novo i drugačije.
Eto toliko za ovo džudžasto, džumbusasto, džangrizavo slovo 😊

Š kao Španija

Oduvek sam volela Španiju i kada nisam znala ništa o njoj, sviđalo mi se samo ime zemlje. Od petog osnovne kada su bum doživele španske serije zavolela sam i ovaj jezik. Pa čak i ranije gledajući film Slušaj majko moju pesmu.
U Španiji sam bila dva puta. Prvi put 2009. na apsolventskoj ekskurziji, a drugi put 2011. na horskoj turneji. Oba puta, osim Španije, videla sam i delove Italije i Francuske. Ovaj put ću pisati o toj turneji, jer na pomen reči Španija, ne mogu, a da se ne setim i turneje.
Sinoć dok sam birala slike koje ću da stavim uz ovaj post prisetila sam se toliko lepih trenutaka, koji se, kao po pravilu, uvek nakon mnogo godina čine i lepšim nego što su bili tada. Prisetila sam se ljudi koji su išli na turneju od kojih, na žalost troje više nisu sa nama. I nekako baš njih dosta i pamtim sa ove turneje.
Pa da krenem od početka, koji kreće i pre samog odlaska. Naime, i te godine imala sam neki problem sa očima, bile su osetljive i imala sam neku infekciju, plus me je sastavila i neka prehlada, pa sam jedva i otišla na turneju. Zbog svega toga sam bila i na nekom jakom leku, ali mi nisu dali da pijem neki probiotik!?! Ja tad nisam ni razmišljala o tome da bi trebalo piti još nešto. Elem, na iznenađenje očnog lekara, oči su se jako brzo oporavljale, pa mi je odobrio da putujem, ali da se ne šminkam.
Krenuli smo put Nice prvo gde smo i noćili. Sećam se da nam je trebalo 23 sata do tamo, bilo bi sat kraće da vozač nije kružio jer je negde pogrešno skrenuo. Sećam se koliko nam se do tad već smučio boravak u autobusu, a znali smo da ćemo na ovoj turneji priličan broj sati provesti u njemu.
Kada smo došli u kasno popodne i raspoređeni po sobama ja sam bila smeštena sa dve fine devojke sa kojima se inače nisam družila i sećam se da mi tada u tom trenutku to i nije bilo baš pravo, ali takve su bile sobe, pa je tako moralo da bude.
Sada sa ove distance neizmerno mi je drago što sam imala makar to vreme da provedem sa njima, jer jedna od njih, divna ćutljiva duša Tijana nije više među nama. Sećam se da sam to veče sa njom i Jelenom Cvetić otišla u neki kineski restoran koji je bio u blizini smeštaja i da smo se baš fino provele.
Drugi dan u Nici bio je divan, šetali smo po celom gradu, jedan drugar, ako se dobro sećam Ivan Cekić, preuzeo je ulogu vodiča za nas dvadesetak pa samo obišli pola grada, između ostalog svratili u jednu rusku crkvu gde smo spontano pevali Bogorodice djevo, a potom i u neki muzej čijeg imena sad ne mogu da se setim. Nakon toga smo se razdvojili po grupicama i svako na svoju stranu. Sećam se sedenja na plaži i igranja karata, neki su se i kupali iako je bio maj, a voda prilično hladna. Sećam se sumraka i najlepših pola sata u Nici, provedenih skoro u tišini i kupovine nekih razglednica.
Potom je usledila noć u autobusu. Pred jutro, na pauzi na nekoj pumpi, imala sam stomačne probleme, a što sam tek dan, dva kasnije shvatila da je zapravo bilo od lekova i ne pijenja probiotika. E tu me je spasao doktor Šibalić, čovek koji je do tog momenta bio u horu već dobrih 50 godina, a koji takođe nije više među nama. Požalila sam mu se i on mi je rekao da odmah prestanem da pijem antibiotik koji sam pila i dao mi je probiotik. Nažalost isti problem sam imala nekoliko dana, bilo je jako čudno, ali izdrživo zahvaljujući doktoru.
Smešno mi je sada kad se setim svojih odlazaka do vecea pre koncerta, na pauzi između dva izlaska na scenu i nakon njega, ali sećam se i da sam bila ponosna na sebe kako sam to izdržala.
Sećam se i scene na benzinskoj pumpi kada me je Dara (za one koji ne znaju Darinka Matić Marović naš dirigent) srela tamo i pitala šta mi je i da li sam popila neki lek.
Kao što svi znate ni ona više nije među nama, ali toliko je momenata po kojima ćemo je pamtiti. Sećam se kako mi je na toj turneji nameštala neku šnalu sa cvećem koja je bila deo improvizovane narodne nošnje, jer joj se nije baš svidelo kako sam ja to bila namestila.
Po dolasku u Aviles, gradić na severu Španije i smeštanju u neki čudan smeštaj sa sobama koje su bile od šestokrevetnih do dvadesetokrevetnih, usledio je obilazak simpatičnog gradića, ali i probe za koncert. Iskreno tih proba se nešto i ne sećam, ali pamtim koncert, pamtim obilaske grada, pamtim odlazak do okeana gde smo se i fotkali, ove slike što vidite vodu u pozadini to je okean.
Sećam se odlaska na neku lokalnu utakmicu gde su igrali Aviles protiv nekog drugog lokalnog kluba i kako smo svi srčano navijali baš za Aviles, sećam se pevanja svih horova za vreme neke večere i obilaska nekog lokalnog muzeja, sećam se parkića i nekih ljuljaški i klackalica za decu, sećam se jednog zajedničkog gledanja teniskog meča Đoković protiv nekoga, na nekom turniru, verovatno neko finale. Sećam se i već pomenutog koncerta na kome smo svi bili u nošnjama, a ja sam se jedva primetno, ali ipak malo našminkala oko očiju. Odgledala sam sinoć snimak tog koncerta i baš mi bi toplo oko srca iako se setih i svoje muke sa stomakom.
Po napuštanju Avilesa usledila je još jedna noć u autobusu na putu do Barselone, tog predivnog grada koji sam dve godine ranije već posetila. I mada sam ovaj put obišla maltene ista mesta, taj grad nikad ne može da dosadi jer to je Španija.
E sad se setih da nisam rekla da sam u Avilesu u prodavnicama pričala španski i koliko sam bila srećna i zbog toga, što sam uspela da se sporazumem, jer nisam do tad imala mnogo prilika da ga vežbama van časova na Institutu Cervantes koje sam baš u to vreme aktivno pohađala.
Sećam se da sam sa Majom i Jovanom i ostalim cimerima iz sobe obilazila parkove Barselone i sedela na Barseloneti, plaži, i onog golog čike što nam je svima bio smešan kako tako mrtav ladan go sedi jedini. Sećam se i nekog plavog ledenog napitka koji sam pila ispred stadiona Kamp Nou na koji sam išla dve godine ranije, ali sam sad čekala Jovanu da ga obiđe jer ga ona nije videla, a želela je.
Onda se opet sećam autobusa i odlaska do Verone. Tamo smo takođe proveli jednu noć. Sećam se kako smo otišli do grada i kad smo se vraćali autobusom da smo izašli na nekoj pogrešnoj stanici, onda smo se vraćali onako grupno peške u koloni i pevali, možda ne baš najbolje, ali bili smo veseli i to je bilo najvažnije.
I onda smo se vratili, i onda sam kao svaki fotomanijak prikupila gomilu slika, od kojih sada vidite samo delić i one ne mogu da prenesu ni pola onoga kako je zapravo bilo. A sad kad pogledam bilo je predivno jer to je bila pre svega Španija i mi Krsmanovići u njoj!!!
A kakvo je vaše sećanje na ovu turneju?