Mariola Pantelić

knjige

Umetnost je osvajanje slobode

Dušan Krstić je pisac, slikar i vaspitač koji se školovao na visokoj škola za obrazovanje vaspitača. Rođen je u Aleksincu, a već dugo živi u Beogradu gde se pored posla vaspitača posvećuje i umetnosti. Podjednako ga inspirišu i književnost i slikarstvo. Nakon prvog romana “Doziranje” izašla je biografska knjiga “Gospodin Roš” o Đorđu Rošu, srpskom oficiru jugoslovenske vojske, koja je bacila svetlo na njegov umetnički rad. Nedavno je izašla i njegova treća knjiga “Ni koraka nazad”, takođe istorijske tematike, u izdanju Ključ izdavaštva. O novoj knjizi, ali i o slikarstvu razgovarali smo ubrzo nakon beogradske promocije nove knjige.

Umetnost je osvajanje slobode Read More »

Poezija sa relacije Srbija – Njujork

Jelena D. Đurđević ima samo 26 godina, a već ima dve objavljene knjige: “Bela lasta”, koja je objavljena kada je imala samo 10 godina i “Oprosti đavolu u meni” koja je objavljena ove godine. Pored toga sama je radila ilustracije za svoje knjige, a njen umetnički duh ogleda se i u odevnim kreacijama koje pravi za sebe. Upoznala sam je ove godine na Inđija PRO POET festivalu i tada smo i dogovorile ovaj intervju.

Poezija sa relacije Srbija – Njujork Read More »

U oktobru tri nove knjige

Miodrag Jakšić, pesnik, pisac, novinar, slikar, izdavač, muzičar, ukratko rečeno – svestran umetnik. Objavio je preko 20 svojih knjiga, a pored toga je i vlasnik izdavačke kuće ARTE, koja je osnovana pre 18 godina. Arte grupa okuplja umetnike iz Srbije i regiona, a do sada je objavila oko 270 knjiga. Pored toga on je osnivač nekoliko književnih manifestacija i likovnih kolonija i stalno stvara nešto novo. Ovom prilikom sa njim sam razgovarala kako o standardnim manifestacijama, tako i o nekim novim projektima.

U oktobru tri nove knjige Read More »

Bugarska književnost postaje vidljivija zahvaljujući Georgi Gospodinovu

Krajem prošle godine dobila je nagradu za prevođenje proze Miloš Đurić, konkretno za knjigu “Vremensko skloniše”, bugarskog pisca Geoorgi Gospodinova. Pored toga profesorka je na Filološkom fakultetu u Beogradu na katedri za Bugarski jezik i književnost, gde predaje predmete: bugarska književnost, prevod za bugariste i na masteru književni prevod. O tome šta za nju znači ova nagrada, kako izgleda njen proces prevođenja, kao i o bugarskoj književnosti uopšte i studijama bugaristike, razgovarala sam sa svojom profesorkom Jasminom Jovanović.

Bugarska književnost postaje vidljivija zahvaljujući Georgi Gospodinovu Read More »

FAFARIKUL NAŠIH ŽIVOTA

Kada sam pred put na more otišla u knjižaru da kupim neku knjigu koju ću poneti sa sobom, nisam se vratila sa onom po koju sam došla, jer se knjiga “Fafarikul” Đurđice Čilić, delimično sama svojim naslovom, a delimično zahvaljujući prodavačici, nametnula na moj put. Osim što volim neobična imena i lepe korice knjiga, ono što me je privuklo bila je i rečenica prodavačice “ovo je knjiga koja je poput najboljeg prijatelja” i sve to zajedno me je zaintrigiralo. Ono što sam se prvo zainteresovala bilo je da otkrijem šta je to Fafarikul. Danas je zahvaljujući Guglu sve lako saznati, pa sam pronašla da je to zapravo jedno drvo koje je mnogo razgranato, a i dugo živi. Čitajući knjigu razumela sam i tu povezanost, jer ono što ona predstavlja nije roman, ali nije baš ni klasična zbirka priča. Ova knjiga je jedan svojevrsni Fafarikul autorkinog života. Priče se ređaju bez nekog velikog reda baš kao grane pomenutog drveta, ali pričaju priču autorkinog života razgranatog između Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Poljske. Naime, Đurđica je odrasla u Bosni i Hercegovini, a živi u Hrvatskoj gde predaje na katedri za Polonistiku, a bavi se i prevođenjem. Uticaj njene struke oseća se i u pričama u kojima se nalaze i njeni prevodi nekih poljskih pesama, što je dobar način da se upoznamo i sa poljskom književnošću – eto dokle dopiru njene grane. Osim poljskih knjižvenika tu su i gradovi, pa se na momente dok čitate osećate kao da ste na putovanju zajedno sa autorkom. Iako se knjiga trunčicu teže čita zbog jezika (nije prevedena na srpski, već je na hrvatskom), svaka priča je mala riznica mudrosti. Ima baš minijaturnih i onih malo dužih priča, ako bismo ove sabrane tekstove definisali baš kao priče. Da li su to možda dnevnički zapisi ili razgovori sa samom sobom ili su pak memoari? Mislim da pravi odgovor dobijete na kraju knjige kad je pročitate, a to je da nije ni važno kako ćete ih nazvati već ono osećanje koje nakon nje zauvek ostaje u vama. Šta je mene zapravo ovde oduševilo? Đurđica je žena koja je proživela rat u Bosni onako kako mnogi nisu. Gledala ga je u oči u periodu svog života kada je trebalo da bude najbezbrižnija na svetu – u tinejdžerskom dobu. Pripadajući generaciji koja se nalazi između mene i mojih roditelja Đurđica priča priče koje ni moja, ali ni generacije mojih roditelja nije osetila, a opet može u svakoj da se pronađe i da se sa njima poistoveti – to je priča o Jugoslaviji, o nostalgiji, o ratu koji pojedinac željan normalnog života i ljubavi ne može da razume. I mada na momente i u njenim rečima provejava neka čudna srpsko-hrvatska već toliko poznata tenzija, svaka priča odiše pre svega čovečnošću i ljubavlju. Ova knjiga je mahom putovanje kroz osamdesete i devedesete godine, a kada god da se dese putovanja su potrebna. To i autorka u jednoj priči naglašava: “Putovanja nam trebaju radi susreta sa samim sobom. Tek kad naši koraci počnu iscrtavati nevidljive tangente po cestama na kojima dotad nisu bili, naše umorno tijelo velikodušno u zagrljaj primi postelja u kojoj ranije nismo spavali, a u oči nam se privremeno usele prizori grada i lica ljudi dotad neznanih – tek tad susretnemo neke nove sebe i to nam se jako svidi.” Verujem da svako ko pročita ovu knjigu, a koja kao i svaka knjiga predstavlja jedno posebno putovanje, razumeće je na svoj način i tu negde usput susresti i samog sebe u razmišljanjima koje će ona u njemu izazvati. Ne znam da li bih Fafarikul mogla nazvati svojim najboljim prijateljem, ali definitvno ova knjiga izdata kod nas ove godine u izdavačkoj kući Arete, zavređuje mnogo veću pažnju nego što joj se u medijima daje.

FAFARIKUL NAŠIH ŽIVOTA Read More »

Januar, Knjiga, Lulu, Ogledalo… (Od J do R)

J kao Januar J kao Ja, kao Jelka, kao Januar I to je super kombinacija jer prvog Januara na slici pored Jelke Ja vam želim na potpuno drugačiji način nezaboravnu novu 2021. godinu!Tamo negde u nekom gatanju u šolju neko reče J je najlepše slovo ljubavi,ne sećam se baš zašto, ali sad mi se super uklapa da kažem da nam svima pre svega želim puno ljubavi, najviše na svetu! Za zdravlje smo prošle godine shvatili da nam je najpotrebnije!Zato živeli i uživajte sa voljenima ove godine! #30dana30slova  K kao Knjiga K kao Krsmanac, K kao Kotor, k kao Kako da napišem o Kotoru i Krsmancu jedan kratak postO tome se može napisati čitava knjiga Odlučila sam se ipak za knjgu uopšte Danas sam počela novu, onu koja je zapravo nastavak knjige Azbuka mog života, a po kojima se snima serija.Prvi deo je pisan iz ženskog, a ovaj iz muškog ugla, otuda muška azbuka. Jedva čekam da pročitam do kraja i da vidim kako su to upakovali u seriju. Kojom knjigom ste vi započeli 2021. godinu? L kao Lulu Neki ljudi u naš život dođu samo da bi napravili neku promenu. Dođu, ostave trag, odu, a mi posle toga više nismo isti.Tako je nastala Lulu.Zbog jednog slučajnog nadimka koji mi se dopao.Kako volim da od ničega napravim nešto rešila sam da Lulu “iskoristim” za jedan zanimljiv lik u mojoj poeziji.Lulu je sve što jesam i nisam, što želim i ne želim da budem.Lulu je sama sebi suprotna.Lulu je ono što neko želi da ona bude, ali i što ni sama ne zna da želi da bude.Lulu je slučajna, Lulu je sudbina, Lulu je devojka i žena, poslušna i odmetnica.Lulu je Lulu sa svim svojim vrlinama i manama.Koliko smo slične toliko smo i različite.I zato nas nemojte ni poistovećivati.Ali Lulu je super, to budite sigurni, jer u pesmi uvek može da bude šta želi!Lj kao Ljubav Jer ne postoji ništa vaznije (dobro, zdravlje…to smo već odavno zaključili)!Ljubav i to je dovoljno!Neću je dalje opisivati, svi je ionako drugačije shvataju! A ona je jedna, kao i Bog… Svi se nešto trude da ga objasne, da ga definišu, i opet ga svako na svoj način shvata. Tako i ljubav ili veruješ u nju ili ne, ili te ne zanima.Dođe na isto.Neki kažu Bog je ljubav.Ja sam agnostik, pa nemam pojma…Ali u ljubav verujem svim srcem! M kao Mama Samo je jedna majka!Bio je i neki vic na ovu temu. Sa Pericom. Ali nešto mi ne ide pričanje viceva. Uvek se nešto spetljam.Bolje mi ide pisanje pričica, ali kako o mami napisati samo jednu pričicu. Zato se ova pričica nalazi zapravo na slici, pa je sami tumačite ako želite Ne ide mi uvek ni ova prinudna inspiracija na slovo na slovo jer toliko toga može na neko slovo da se napiše. I ona se u moru reči pogubiš… Ali svi (ili bar većina) naučimo prvu istu reč MAMA!N kao Neko Neko može biti svako. Neko je negde i treba mu vreme da stigne. Neko je čovek koji postoji. I svako ga traži. Neko kraće neko duže. Neko ga ne traži pa se Neko samo pojavi negde.I Niko ne zna gde je dok se ne pojavi. Neko se možda već i pojavio, ali se ne vidi dobro. Neko je negde.Neko je nekad Neko, a nekad Niko. Nekad je potreban, a nekad se čini da nije. Neko je veseo i zabavan i zna šta hoće u životu.I taj Neko čeka da se pojavi njegov Neko.  Ni njemu nije baš lako, jer i on traži nekog da mu bude onaj Neko!  Nj kao njiva Malo je reči na nj, ali meni njiva uvek prva padne na pamet. Možda zato što sam davno napisala i jednu pesmu na tu temu, a nikad je nisam objavila. Bila je 2012. Godina. Ne sećam se gde sam putovala ni da li sam išla kolima ili autobusom. Ali pamtim predele Srbije i svoju zapitanost nad sudbinom zemlje koja je nekada mogla sasvim lepo sebe da prehrani, kojoj je privreda radila punom parom. Evo šta sam tada napisala. Možda pesma kao pesma nije najbolje moje ostvarenje, ali i dalje stoji to isto pitanje… NAŠE NJIVE Naše njive, naše su more,Al’ njima retko brodovi plove,I sitne ribe za život se boreDa od njih opet nastanu nove. To žuto klasje što vetar ga nosi,Nažalost, retko, vredan ratar kosi,A zemlja crna polako tone.Zar je takva sudbina zemlje ove?O kao Ogledalo Šta vam govori sopstveni odraz? Koliko se često ogledate? Koliko zapravo vidite svoje dubine?Da, ogledalo super obavlja posao pre izlaska iz kuće, takođe super je fotograf. Ako se malo potrudite možete napraviti i selfi da se ne vidi da je selfi, jer ogledalo je odličan saveznik.Ogledalo je i kritičar. Ugojila si se, ostarila si, to ti loše stoji. Podmuklo progovara ponekad.Ogledalo je i uteha, ma super si, lepa si, smršala si…Nikad se sa njim ne zna. Pre nego što staneš pred njega, ne znaš baš uvek šta da očekuješ, nepredvdivo je. Ili je samo odraz tvojih dubina?I tako nečujno pita i odgovara, tako da ga samo ti čuješ. A kad mu se zagledaš u oči, eh kad se zagledaš, pa u njima vidiš pregršt onih koji su živeli pre tebe i onih koji bi tek mogli da žive i odeš, odlutaš, zamaštaš se, pa se vratiš i to sve samo za trenutak, čitav svet, prošlost, sadašnjost, budućnost vrti se oko tebe, a ti se na kraju samo okreneš i zaboraviš, sve dok se opet ne vratiš pred sopstveni odraz.Onda sve kreće u krug. Zato gledaj dublje i dublje svaki put. Mlađi sigurno nećeš biti, ali sigurno ćeš bolje videti.Šta vama govori sopstveni odraz? P kao Par Pala mi je na pamet ideja da ujedinim ova dva usamljenika i načinim od njih par, pa oni dalje nek vide šta će da rade! Neko i Lulu, pa nek im je sa srećom! Ne postoji idelan par, ne u realnosti, možda samo naizgled. Zato u pesmi, u priči, romanu, na filmu može da bude idealno! Samo tamo! Doduše i tamo retko, jer kad je idealno onda nije ni zanimljivo za čitanje i gledanje, zar ne?  R kao Ruže Ruže su

Januar, Knjiga, Lulu, Ogledalo… (Od J do R) Read More »

Budite istrajni na putu ka ostvarenju svojih snova

 Intervju sa Brankom Selaković, diplomiranim filozofom, novinarem i piscem   U okviru emisije “Lepši svet” razgovarala sam sa Brankom Selaković Branka je diplomirani filozof, novinar i pisac. Njenu bogatu biografiju čine i četiri romana i jedna zbirka poezije. Za roman “Glineni kralj” dobila je nagradu “Miroslav Dereta” 2016. godine. Dugo je radila na Radiju Beograd, a danas radi kao novinar saradnik za Al Jazeera Balkans. Otkud diplomirani filozof u svetu umetnosti i novinarstva, kako se menjala kroz svoje romane, kao i šta trenutno piše otkrićete u narednim redovima. Šta je za tebe umetnost? Stvaranje umetnosti, kao i konzumacija iste moja su osnovna potreba i duhovna hrana. Uživam u radu pređašnjih umetnika, kao i savremenika i radujem se pomeranju granica ili novim pogledima, izrazima u nekim već postojećim formama.   Otkud diplomirani filozof u svetu umetnosti? Pre formalnog obrazovanja na katedri za filozofiju u moj život je ušla književnost, potom i novinarstvo. Hronološki gledano, prvu pesmu sam napisala u osnovnoj školi, a prva zvanično objavljena pesma bila je u srednjoj školi, 2001. godine. Objvaljena je u književnom časopisu ”Ruj”. Godinu dana kasnije pisala sam prve tekstiće i radila intervjue kao novinar srednjoškolskog lista ”Zdravac”. Tako da se novinarstvo i književnost prepliću iako sam u novinarstvu pravila veće pauze. Kao maturant sam znala da ću studirati filozofiju, iako je bilo još nekoliko fakulteta u opticaju, ali samo zbog insistiranja roditelja, međutim za mene nisu postojali kompromisi i svi su se na kraju složili. Iako u tim godinama nisam bila svesna šta sve filozofija obuhvata, moje biće je smatralo da je to oblast koja će mi pružiti širinu u obrazovanju koja će doprineti razvoju mog duha, ali i uticati na književnost.   Radila si kao profesor filozofije a onda si ušla u novinarske vode. Drugo si radila u Radio Beogradu. Koliko ti formalno obrazovanje pomaže u svakodnevnom obavljanju posla novinara? Da, posle završenog fakulteta radila sam kao profesor na zameni i predavala filozofiju i logiku. To iskustvo mi je dragoceno i raduje me kada sretnem neke od svojih učenika koji su sada već završili fakultet ili su pri samom kraju. Široko formalno obrazovanje pomaže na svakom poslu, pa i u novinarstvu. Naučena sam da čitam i istražujem, tako da mi nije teško da se bavim dokumentarnim temama i oblastima za koje je potrebna intezivna priprema. U tehničkom smislu morala sam da savladam mnoge prepreke, od audio montaže, pristupa obradi priloga, pisanja radio scenarija… Zapravo nikada nisam odabrala da budem novinar, jer sam smatrala da ako želim to da radim treba da studiram žurnalistiku, ali životni putevi su me tako vodili i ovo je vreme stalnog učenja, neizvesnih poslova, a biti književnik i živeti samo od toga nije uvek moguće. Filozofija i književnost mi pomažu da možda svoje uvodnike oneobičim. Bogatstvo rečnika je izuzetno važno za svakog novinara i pisca. Novinarsko istkustvo mi je dosta pomoglo i to na više polja. Naučila sam da budem konciznija i da čistim tekst od viškova, iznova i iznova. Imala sam priliku da se bavim određenim temama koje su me inspirisale da im se posvetim i u književnom obliku.   Kakvo je bilo iskustvo rada na radiju u odnosu na trenutni posao novinara saradnika Al Jazeera Balkans? U zgradu našeg najznačajnijeg nacionalnog medija ulazila sam sa pijetetom i ponosom. U Radio Beogradu sam ugovornom obavezom morala da provodim više vremena. Svakodnevno osam sati u redakciji sa kolegama ima svoje prednosti i mane. Zapravo sa kolektivom provodimo više vremena nego sa porodicom i prijateljima. Bila sam predana tom poslu i uživala sam. ”Dogodilo se na današnji dan”, ”Mozaik vremena”, ”Neki to vole noću”, ”Kod dva bela goluba” neke su od emisija koje sam uređivala ili u čijem sam nastajanju sudelovala. Ovo su sve veoma značajne emisije koje su postojale ili postoje godinama i bila mi je čast biti deo sjajne ekipe. Sada sam saradnik nekih portala, kao i regionalnog portala Al Jazeera Balkans. Pratim kulturu. Kao saradnik imam više vremena, a s obzirom da volim da pišem noću, biram i vreme kada ću raditi na određenoj temi. Naravno rokovi postoje, kao i pravila funkcionisanja. Napisala si do sada jednu zbirku poezije i četiri romana. Za roman ”Glineni kralj” dobila si 2016. godine nagradu ”Miroslav Dereta”. Šta ti je sve donela ta nagrada i kako doživljavaš sopstveni razvoj kao pisca od prve do poslednje knjige? Nagrade donose puno toga i istovremeno ne donose ništa. Postoje nagrađene knjige koje u kontekstu istorije književnosti nemaju vrednost. Nagrade su zbog silnih zloupotreba i neknjiževnih upliva degradirane. Ipak, postoji nekoliko njih koje su meni važne i smatram da su vredne. Kada mi je javljeno da je moj roman nagrađen bila sam srećna i veoma euforična. To stanje traje kratko, možda nekoliko dana. Postala sam kao autorka vidljivija i čitaocima i kritici.   Šta je za tebe poezija? Mnogi smatraju da pisanje poezije prethodi pisanju priča i romana. Ti odstupaš od tog šablona. Da li smatraš da si završila sa poezijom ili ipak nisi? Ne smatram sebe pesnikom, iako imam pesničku knjigu, ali ako neko kaže da sam pesnik neću se naljutiti. Moja poezija je iskazana slobodnim stihom, veoma je prozna, a proza na mahove lirska. U jednoj nevelikoj knjizi sam sakupila sve što sam napisala za petnaest godina. Poslednjih nekoliko godina sam napisala jedan ciklus pesama, a iz nekih od njih su se razvile priče. To je bio dah koji sam morala da izbacim jedino tako, kroz poeziju. I lepo mi je na književnoj barci, pa i u svim žanrovima. Igram se, a to je za mene krucijalno. Na poziv nekoliko izdavača pisala sam žanrovske priče o vampirima i vukodlacima. I pojedinim ljudima se to veoma dopalo. Sa poezijom nisam završila. Sa njom se nikada ne završava. Ona je svuda i u svemu. Veoma je lična. Pisati vrhunsku poeziju je božanska veština. Nema to svako, iako tehnički to što piše jeste pesma.  Šta te inspiriše i o čemu sanjaš? Gde vidiš svoje mesto u ovom svetu? Šta je to što smatraš da radiš, a da time činiš ovaj svet boljim? U književnosti od

Budite istrajni na putu ka ostvarenju svojih snova Read More »