Mariola Pantelić

Amaterizam više nema jasnu funkciju u društvu

Intervju sa Milanom Cerovićem, pozorišnim rediteljem i direktorom AKUD-a “Branko Krsmanović”

Amaterizam više nema jasnu funkciju u društvu

Kao mali želeo je da se bavi glumom, a kada je počeo shvatio je da ga zapravo režija mnogo više zanima. Sticajem okolnosti došao je u AKUD “Branko Krsmanović” poznat i samo kao Krsmanac, u Akademsko pozorište odakle je sve krenulo. Glumac, a potom reditelj, danas ujedno i direktor ovog društva – Milan Cerović, govori u intervjuu kako je sve počelo, koje predstave je režirao i kakvo je stanje u amaterskim društvima danas.

Kako je izgledao tvoj put od glumca u Akademskom pozorištu do direktora AKUD-a “Branko Krsmanović”?

Kad sam bio mlađi želeo sam da upišem glumu, ali sva sreća nisam. 🙂 Dva puta sam izlazio na prijemni i nisam prošao. Onda mi je jedna glumica rekla da postoji Krsmanac i da odem tamo da probam i vidim kako taj svet izgleda. Tu sam se amaterski bavio glumom otprilike godinu i po dana, a pre toga sam samo glumio u srednjoj školi u jednoj predstavi. Nisam imao uopšte iskustva sa dramskom delatnošću i nisam neko ko je odrastao u pozorištu.

Prve godine bio sam samo član, a već od naredne sezone bavio sam se repertoarom, rasporedom proba, komunikacijom sa ansamblom i spoljnim saradinicima, a uskoro nakon toga sam postao i asistent umetničkog direktora pozorišta. U jednom momentu su me pitali da li želim da budem sekretar društva, jer sam do tada dosta pomagao i u organizaciji hora i folklora, turneja, koncerata, svečanih akademija, pa sam bio dosta upućen u organizaciju svih ansambala. Tokom pandemije direktorka Društva imala je zdravsteni problem i od tada sam ja na njenom mestu. Tako sam od člana koji je došao da se zabavlja stigao na mesto direktora 🙂

Kako si počeo da se baviš režijom?

Kada sam shvatio da postoji, režija je počela mnogo više da me zanima nego gluma. Upisao sam privatnu akademiju za režiju, ali ona se u jednom trenutku ugasila, tako da nemam zvanično akademsko obrazovanje što je malo čudno jer vodim akademsko društvo. Faktički sam i dalje student na dava fakulteta, s obzirom na to da se nikada zvanično nisam ispisao 🙂

Prva predstava koju sam radio je bila u korežiji sa dramatruškinjom Minom Ćirić “Tanki zidovi”, po njenom tekstu, i tada sam zapravo počeo i da se bavim režijom. Od tada sam radio predstave kako za Akademsko pozorište, tako i za druga pozorišta, odnosno samostalne produkcije.

Koje se predstave koje si režirao trenutno izvode i gde?

Do sada sam režirao desetak predstava, među kojima su i tri dečije. Trenutno se u teatru Vuk igra duo drama “Preteruješ”. Na repertoaru Akademskog pozorišta se igra “Vojcek”, monodrama, “Samica” i nova predstava “Igra u pesku”, kao i monodrama “Večernja škola”. U svim ovim predstavama igraju profesionalci. Sa ansambol Akademskog pozorišta pre dve godine postavio sam komad “Nigde nikog nemam”, predstava je trenutno na pauzi, s obzirom na to da su dvoje od tri glumca iz predstave upisala akademiju. Za stogodišnjicu pozorišta 19. septembra 2022. godine u korežiji sa Minom Ćirić postavili smo “Galeba” A.P. Čehova, a premijerno izvođenje bilo je na velikoj sceni Ateljea 212.

Specifično za naše pozorište jeste da je u osnovi amatersko, ali Filip Grinvald i Maja Nikolić koji su ga vodili u jednom periodu (2017-2020) odlučili su da na njegove daske dovedu i profesionalce jer amaterizam ne može sam da opstane, odnosno samim tim ni pozorište. Napravili su alternativnu kulturnu scenu. Pošto nema mesta za sve glumce, na ovaj način je mladima data prilika da igraju svoje predstave. Neke predstave koje su bile studenstski ispiti ostale su da se igraju i do danas. Dosta diplomskih, master i doktorskih radova je urađeno na našoj sceni. To je baš specifično za jedno amatersko akademsko pozorište. Naše pozorište je najstarije studenstko pozorište u Evropi i najstarije aktivno studentsko pozorište na svetu. Mislim da je to sveti gral koji nije iskorišćen.

Predstava “Samica” je na reperotaru u nedelju 31. marta. Kako je došlo do njene realizacije?

Četiri studentkinje završne godine glume gledale su moju predstavu “Vojcek”. Svidelo im se kako režiram i pitale me da postavimo tekst “Trpele” koji su pisali Milena Depolo i Boban Skerlić. U originalu tekst ima sedam likova – sedam žena, a mi smo ga uradili sa četiri. Pitao sam Milenu Depolo da promenim naziv u “Samica”, jer mi je to više išlo uz rediteljski ključ i rešenje. Tekst je napisan po istinitim pričama žena koje su štićnice helsinškog odbora za ljudska prava. Priča je o ženama koje su završile u zatvoru jer su maltretirane u partnerskom odnosu i u samoodbrani su ubile svoje muževe i partnere. Naredno izvođenje je u nedelju 31. marta u 20 časova na reperotaru akademskog pozorišta.

Da li su i ostale predstave aktivističke?

Za mene je pozorište medij kojim možemo nešto da kažemo i na nešto da ukažemo. Da bi imalo smisla pozoršite mora da se bavi društvenim pitanjima, marginalizovanim i dikriminisanim grupama. I ostale predstave su manje-više aktivističke. “Vojcek” je monodrama i bavi se pričom ratnog veterana, a kroz pomenuti komad ispričana je priča kako sistem tretira, malog, običnog čoveka u borbi za puko preživljavanje.

Najnovija predstava, čija je premijera bila 9. marta ove godine “Igre u pesku”, urađena je po tekstu Mihajla Vlčeka. Radnja komada smeštena je dečji park, u kome se On igra sam sa svoom lutkom Betmena, upotreljavajući maštu, nasilnim ponašanjem i vulgarnim narativom stvarajući priču o heroju koji se fizički i verbalno obračunava sa svakim ko mu se suprotstavi. Dominantna pozicija muškarca u odnosu na ženu važan je deo ovog dramskog dela. Kada se pojavi Ona, devojčica iz komšiluka, njegova percepcija stvarnosti se menja, nasilnički stav prema svima, pa i prema njoj, tokom razvoja drame od prvog autoritativnog tvrdo patrijahalnog načina ophođenja prema ženi „koja mora da zna gde joj je mesto“ do brige i kajanja zbog svog nasilničkog ponašanja, prvih iskri zaljubljenosti i na kraju patnje u ljubavi. Naredno izvođenje zakazano je za 7. april u Akademskom pozorištu.

Kakva je pozicija akademskih društava danas?

Amaterizam kao takav zamire i čini mi se da više ni nema neku jasnu funkciju u društvu. Pozicija kulturnih organizacija kao što je “Krsmanac” je u nezavidnom položaju. Iako ima bogatu istoriju, u okviru sva četiri ansambla, čini mi se da se amaterizam sveo na puko preživljavanje. Po svemu sudeći, Udruženje kao što je AKUD “Branko Krsmanović” trebalo bi da bude institucija finanisarana iz budžeta, ali to nije slučaj. Kao i ostale NVO orgaizacije, Krsmanac se finansira putem projekata, članarina i komercijalnih nastupa, što nije dovoljno za redovno održavanje i materijalne troškove, da ne pominjem umetnički program i obnovu fundusa, tehnike, honorare zaposlenih i saradnika. Čini mi se da je amaterizam u veoma teškoj poziciji, kako u finansijskom smislu, tako i kad je u pitanju pozicioniranje na kulturnoj mapi, a činjenica je da se iz godine u godinu na audicije prijavljuje sve manji broj kandidata. Sa druge strane, iako radimo u izuzetno lošim infrastrukturnim i finansijkim okolnostima, uz ogroman entuzijazam i rad uspevamo da realizujemo velike i značajne projekte, ali takav način rada nije održiv. Sva četiri ansambla društva u umetničkom smislu rade punom parom. Krsmanac okuplja divne mlade ljude koji žele da stvaraju, ali nam je potrebna pomoć osnivača i nadležnih institucija, kako bismo mladima obezbedili bolje uslove za rad.

AKUD Branko Krsmanović

Akademsko kulturno umetničko društvo (AKUD) “Branko Krsmanović”osnovano je 1945. godine od strane Beogradskog univerziteta. Tada su osnovani Ansambl narodnih igara i pesama i Ansambl narodne muzike, a pridružili su mu se najstariji akademski hor “Obilić” osnovan još 1884. godine i Akademsko pozorište, osnovano 1922. godine

Istorijat akademskog pozorišta

Akademsko pozorište je posle Narodnog pozorišta najstarije pozorište u Beogradu, peto u celoj Srbiji i najstarije studentsko pozorište u Evropi. Osnovala ga je grupa studenata Beogradskog univerziteta u kafani hotela “Moskva” 15. septembra 1922 godine. Potpisnici osnivačkog akta su Božidar Kovačević i prvi upravnik pozorišta Aleksandar Janković. Predvođeno Matom Miloševićem, Milanom Dedincem, Branimirom Ćosićem… Od svog nastanka bilo je avangardno i okrenuto novim piscima i modernijem teatarskom izrazu. Na predlog Ministarstva prosvete, a od strane Nj. K. V. Kralja Aleksandra I Karađorđevića, Akademsko pozorište 1932. biva odlikovano ordenom Svetog Save IV stepena. Po završetku Drugog svetskog rata, pozorište deluje u okviru AKUD “Branko Krsmanović” kada Soja Jovanović nastavlja sa radom koji nije prekidan ni za vreme okupacije.

U Akademskom pozorištu je izvedeno preko 250 premijera, ostvarena su gostovanja u 24 evropske zemlje i osvojene brojne nagrade na festivalima visokog ranga – Erlangen, Prag, Budimpešta, Potsdam, Nansi, London, Minsik, Viljnus, Krakov, Napulj, Venecija… Tako je i danas. Tu su naslednici Radeta i Olivere Marković, Danila Bate Stojkovića, Rade Đuričin, Ivana Bekjareva, Bekima Fehmiua, Branke Petrić, Ružice Sokić, Petra Kralja, Ljubomira Draškića i nekoliko stotina drugih… Predstave se izvode na kamernoj sceni u Balkanskoj 4 na prvom spratu koje je projektovao arhitekta, glumac i član pozorišta Danilo Udovički.