Portret mlade umetnice (Jelena D. Đurđević)
Poezija sa relacije Beograd-Njujork
Jelena D. Đurđević ima samo 26 godina, a već ima dve objavljene knjige: “Bela lasta”, koja je objavljena kada je imala samo 10 godina i “Oprosti đavolu u meni” koja je objavljena ove godine. Pored toga sama je radila ilustracije za svoje knjige, a njen umetnički duh ogleda se i u odevnim kreacijama koje pravi za sebe. Upoznala sam je ove godine na Inđija PRO POET festivalu i tada smo i dogovorile ovaj intervju.

Ono što je takođe zanimljivo jeste da Jelena ne živi u Srbiji. Dobar deo svog života je živela u Njujorku gde se i rodila.
“Rođena sam u Njujorku i tamo sam živela u ranom detinjstvu. Kada sam imala 6,5 godina, neki od mojih članova porodice odlučili su da se preselim u Srbiju, u majušno mesto po imenu – Babušnica, gde su mi živeli baka i deda. Do tada sam često tamo dolazila i ta varošica mi je bila, nekako, draga. Delovala mi je kao raj – priroda, sela, životinje…
Na žalost nije bilo tako idealno, jer sam u školi doživljavala diskriminaciju i želela sam odmah nakon osnovne da se vratim u Njujork ali morala sam da ostanem dok nisam tamo završila i gimnaziju. Tokom srednje škole doživljavala sam i razne vrste nasilja, ali sve je to učinilo od mene velikog borca i, sticajem okolnosti, inspirisalo me da stvaram ponovo.
Uspela sam da se vratim u svoj rodni grad tek pred svoj 20. rođendan. U njemu (bar za sada) imam svoja ljudska i građanska prava, osećam se sigurno i nesputano, a tako, valjda, dom i treba da izgleda”.
Ko je Jelena i šta je za tebe umetnost?
Divno je biti u prilici da konačno možeš da sam vršiš naraciju svog života, a da to ne rade za tebe drugi. Sebe bih opisala, kao i u svojoj knjizi u tri reči: lojalna (sebi, svojim principima, ljudima koji to zaslužuju), hrabra i iskrena. Neko sam kome su dostojanstvo, pravda i sloboda najvažniji. Smatram da nisam birala umetnost – umetnost je odabrala mene. Kao što sam i u knjizi napisala: “Umetnost je najbliže besmrtnosti čemu jedan smrtnik može da dođe na ovom svetu”.
Kakvi su ti utisci sa 8. međunarodnog književnog festivala Inđija PRO POET?
To je, zaista, bilo jedno od najlepših iskustava koja su mi se desila u poslednjih nekoliko godina. Kao neki paralelni univerzum u kome je – ići u školu bilo harmonično, a ne toksično. Osećala sam se kao da su skoro svi učesnici (više desetina nas) drugari na školskom putovanju. U istom smo hotelu bili, zajedno jeli, zajedno bili turisti i avanturisti, ali i kroz sve to vreme – boemi, što znači da čaša vina i poezija nikome od nas nisu bili strani. Ljudi sa različitih krajeva planete, različitih uzrasta, životnih priča… Ali svi su imali jedan poseban oreol oko sebe jer su svi umetnici. Toliko mnogo suza, smeha, šala, pesme, plesa… Sada sam bogatija jer imam nove prijatelje, ali i mnogo njihovih knjiga koje sa zadovoljstvom čitam i ne prestajem.

Ko su ti književni uzori?
Ubedljivo najviše uživam u poeziji. U nižem školskom uzrastu sam pronašla u svojoj kući jednu pozlaćenu i požutelu knjigu koja mi je delovala monumentalno i znala sam da se tu krije blago – novija Srpska lirika. Još tada su mi omiljeni pesnici postali Milan Rakić, Jovan Dučić i Aleksa Šantić, ali pre svega Milan Rakić.
U 3. razredu osnovne škole sam recitovala na takmičenju pesmu „Na gazimestanu“, a u 4. razredu – „Dolap“. Iako sam prošla dalje, u oba slučaja su rekli kako su pesme isuviše zrele za moje godine, ali ja sam ih savršeno razumela, i u kognitivnom i emotivnom smislu… Sećam se da je jedan dečak tada recitovao „Ne znam da se ljubim“ –od Nedeljka Popadića. Njemu nisu dali iste kritike ko meni… 🙂
Dosta godina kasnije, sa 17-18 godina, počela sam da čitam Čarlsa Bukovskog. Iako ne bi trebalo, taj cinizam sam, takođe, odlično razumela, uprkos svojim tadašnjim godinama.
Prvu zbirku pesama, „Bela lasta“, izdala si kao veoma mlada. Da li su to bile dečje pesme? Koje su teme bile?
Moglo bi se reći da sam bila mala, a ne mlada, zato što sam „Belu lastu“ izdala nekoliko dana nakon svog 10. rođendana. U prošlosti sam rekla kako su to pesme „za decu“, ali to je pogrešna definicija. Te pesme razvedre bilo koga ko je dete u srcu, bez obzira koliko godina ima. Pisala sam je u „Srednjem veku svog života“, ali je ona izuzetno životna, vesela, šarena i slobodna. To je bilo tako, zato što ju je pisalo moje Unutrašnje dete, zapravo, iako je bilo sputano u to doba. To mu je bila jedina šansa da se izrazi i ta knjiga mi je sačuvala životnu radost kroz sivila.


Druga knjiga, „Oprosti đavolu u meni“ izašla je ove godine. Zašto smo je toliko dugo čekali? Kakve se pesme u njoj nalaze? Kako je koncipirana knjiga?
Između objavljivanja moje dve knjige je prošlo 16,5 godina – tačno u dan! Glavni razlog je što sam morala da se borim da održim glavu na ramenima, da bi imao posle ko da piše o svemu tome, a osim toga kod mene (nezadrživa) inspiracija dolazi u talasima. Tako da je između ove dve knjige bio još jedan ciklus mog stvaralaštva – moja neobjavljena knjiga „Večiti ram“ (2013). Ja sam duboko zašla bila u proces njene realizacije i onda sam u poslednjem trenutku odustala, ali sam neke svoje radove odatle slala na konkurse, dobijala nagrade, imala razna gostovanja, čak je nastao i istoimeni zbornik po toj mojoj glavnoj pesmi.
Moja nova knjiga, „Oprosti đavolu u meni“ ima 60 pesama koje su podeljene u 7 poglavlja. Svako poglavlje ima svoj prolog – prozni tekst koji opisuje moj život na toj, datoj, etapi mog duhovnog buđenja. Tu je i meni izuzetno važan – epilog. I poezija i proza su, pre svega, lirski. Emotivna, suptilna poezija je „princeza“, a vrlo otvorena i, na trenutke, drska proza je „bitanga“. Knjiga je balans te dve strane, kao i ja, sama. Ona opisuje ljubav koju sam imala, a koja je bila katalizator za moje duhovno buđenje i pronalaženje mog Unutrašnjeg deteta ponovo. Tu se nalaze i slike i crteži koje sam ja napravila, neke moje modne kreacije koje sam ja dizajnirala i neke fotografije na kojima se nalazim.
Sama si ilustrovala svoju knjigu. Od kada se baviš dizajnom?
Veoma sam ponosna na svoje ilustracije u knjizi. Svaku od njih sam napravila ciljano, da bi stajale baš uz tu pesmu/tekst, gde i stoje. Međutim, te slike su mnogo više od dopune tih reči, više su od ilustracija. Svaka od njih bi mogla da stoji i nezavisno, na nekom zidu, na primer. Crtanje je prva vrsta umetnosti u kojoj sam se okušala. Crtala sam još dok sam imala godinu i nešto. Od držanja olovke tokom godina čak mi se iskrivio srednji prst na desnoj ruci 🙂


Osim ilustracija, dizajniraš i odeću. Kakve planove imaš na tom polju?
Kako pišem u knjizi: „Ja sam i umetnik i umetnost. I tvorac i delo. I smrt i besmrtnost. I um i telo.“, tako da sam želela da se umetnički izrazim i na taj način, da moje telo bude ono, koje će biti nosilac umetničkog izražaja, a da to ne budu samo note, reči i boje… Najdraža kreacija mi je moja Feniks maturska haljina koja je i vizuelno, a i po značenju bila veoma smela. Bila sam preponosna da šetam kao Feniks ulicama kojima sam nekada plakala. Do sada je dizajniranje odeće bilo nešto, što sam radila isključivo za sebe; moje „oružje“ u trenucima kada sam želela da ja budem to „platno“ koje bez reči prenosi neki stav. A šta će kreiranje odeće za mene značiti ubuduće, videćemo…

Kakvi su ti budući planovi?
Moj sledeći korak nikad niko ne zna. Samo ja.
Ljubičasta krv
Ljubičasta krv
Teče mi sa usana.
Ni iz čega.
Ne postoji rana.
Plavo i crveno.
Nebo i zemlja.
Led i vatra.
Ti i ja.
To je boja
Aristokratije i moći.
Moj plišani plašt
Što svojim dodirom
Blagoslovi pod.
Najređa nijansa
Što će ti do oka doći.
Sjaji pesmom unikatnom.
Kao okićeni crkveni svod.
Boja duhovnosti
I okultnih širina.
Boja umetnosti
I nebeskih visina.
Takva je i ova krv
Čiji ukus osećam.
Ova krv što se čita,
Koju sada iskapam.
Mastilo kojim ispisujem
Svoju radost i strast
Za neprolaz.
Ljubičasta krv.
Popij me u slast.
Biografija
Jelena D. Đurđević je rođena 13. novembra 1997. u Njujorku. Od malena crta, piše, svira klavir i peva. Sa šest godina je počela da piše poeziju koju je izdala kada je imala 10 godina, u zbirci „Bela lasta“ (2007), koju je sama i ilustrovala. Ova knjiga joj je donela brojne uspehe: postala je deo Srpskih pesnika pariskog kruga, nastupala je na Saboru pesnika srpske dijaspore, u Srpskom kulturnom centru u Parizu, u Klubu knjževnika Srbije, kao i na mnogobrojnim pesničkim večerima. Njene pesme su ušle u brojne zbornike, objavljivane su i u Politici za decu, a dobila je i nagrade za njih.
Sa 14 i 15 godina je napisala za sada neobjavljenu zbirku „Večiti ram“ (2013), čije su pesme nastavile da Jeleni donose uspehe – novi nastupi širom Evrope i Srbije, nove nagrade, sada međunarodne, od kojih joj je najdraža ona na konkursu udruženja Pisaca „Milutin Alempijević“ iz Frankfurta. Po Jeleninoj nagrađenoj pesmi, „Večiti ram“, dobio je ime i zbornik najboljih radova sa tog konkursa, koji je preveden i na nemački jezik i predstavljen na Sajmu knjiga u Beogradu i Frankfurtu. Postala je i član udruženja pisaca „Sedmica“.
„Oprosti đavolu u meni“ (2024) je njena druga objavljena knjiga, koja je upravo izašla. Zahvaljujući njoj učestvovala je na Međunarodnom književnom festivalu „Inđija Pro Poet”.
Jelena je svojevremeno bila đak generacije. Završila je osnovnu školu i gimnaziju u Babušnici, gde je živela godinama. Završila je i osnovnu muzičku školu, a sama je naučila da svira i gitaru. Vratila se u Njujork 2017. godine u kome sada živi i stvara.
Možete doći do njene knjige, ako je kontaktirate na Instagramu: @lilith1111111