Mariola Pantelić

tango

Sve dođe u pravo vreme kada se sluša srce i slede svoji snovi

Intervju sa Katarinom Babić, tango plesačicom, pevačicom i programerom U okviru emisije “Lepši svet sa Mariolom”, razgovarala sam sa Katarinom Babić Katarina je po obrazovanju saobraćajni inženjer, po zanimanju programer, a u duši umetnik. Pleše Tango, koji joj je promenio i ulepšao svet i pomogao da spoji svoju umetničku i praktičnu stranu. Oduvek je volela da peva, a sa Tangom i pevanje dobija novi smisao koji objedinjuje u Tango a cappella. Svojim glasom i zagrljajima, ulepšava svet oko sebe, a svojom hrabrošću promenila je i sopstveni svet, tako što je rešila da napreduje umesto da ostane u mestu. Šta je za tebe umetnost? Umetnost je za mene sve ono što se na prvi pogled čini kao da nam nije neophodno za život, ali zapravo je veoma potrebno, kako onome koji stvara i kroz umetnost se izražava, tako i onome ko to opaža, u tome uživa i pronalazi deo sebe. Moje najdraža umetnosti su svakako muzika i ples. Nekada sam igrala folklor, a poslednjih pet i po godina aktivno plešem argentinski tango. Kad je muika u pitanju išla sam u muzičku skolu, kada se sve sabere 14 godina, a nakon toga bila član Prvog beogradskog pevačkog društva. Odakle tolika ljubav prema muzici i kakvo je tvoje iskustvo pevanja u horu? Muzika je deo mog života maltene od rođenja. Kod kuće imamo klavir, još od kada je moja starija sestra bila mala i svirala ga, tako da sam rano ispoljila sklonost ka sviranju i pevanju. Svirala sam klavir, u srednjoj muzičkoj bila sam na teoretskom smeru, a kada sam odlučivala šta da studiram ipak sam prelomila da to ne bude muzika. Nisam želela da je potpuno napustim i rešila sam da posvetim još nekoliko godina, ovaj put novom instrumentu – harfi. Počela sam da pevam u horu što je bilo dragoceno iskustvo. Prvo beogradsko pevačko društvo je amaterski hor, predvođen sjajnim dirigentom Svetlanom Vilić, ruskinjom koja se zbog ljubavi još davno preselila u Srbiju. Uglavnom se peva duhovna muzika budući da je crkveni hor u pitanju. Pevala sam 3,4 godine, i nedostaje mi, pa je moguće da ću se nekada vratiti. Pevanje u horu je zaista nešto posebno, pritom je hor sačinjen od divnih ljudi različitih godina, zanimanja i interesovanja. Putovali smo na razna mesta, i neka od mojih najdražih putovanja su turneja u Rusiji, Nemačkoj, Grčkoj, Sloveniji ali posebna uspomena mi je putovanje na Kosovo i Metohiju, gde smo obilazili različite manastire. Imali smo niz koncerata tamo, a svaki koncert je posebno nadahnuće. Poseban je osećaj kada pedeset ljudi diše i peva kao jedan. Zašto voliš tango i šta ti je sve u životu doneo? Tango je zaista moja velika ljubav i neću uopšte preterati kada kažem da mi je promenio zivot, koliko direktno, toliko i indirektno. Direktno je uticao tako da prevaziđem različite post adolescentske strahove i nesigurnosti, da počnem da razumem bolje sebe i druge, da razvijam svoju ženstvenost, poboljšam socijalnu interakciju… Doneo mi je mogućnost da u eri kada više skoro niko nigde ne đuska i u klubovima se samo klima glavama i ispijaju preskupa pića, mogu da odem na plesno veče, obučem se lepo, isplešem se i napunim pozitivnom energijom za naredni dan. Indirektno je uticao tako što sam zbog tanga putovala na razna mesta, upoznala mnogo zanimljivih ljudi i divnih prijatelja, koji su opet, svako na svoj način, uticali na mene. Osim toga oslobodila sam se i straha od javnog samostalnog pevanja.  Spojila si svoje dve velike ljubavi tango i pevanje u Tango a cappella. Kako je nastala ta ideja i kakvi su ti budući planovi po tom pitanju? Ideja za Tango a cappella pevanje je nastala potpuno spontano. Posetila sam tango kamp u Kolašinu 2016. godine i prvi put javno samostalno zapevala tango muziku na karaoke večeri. Tada je to, naravno, bilo uz muzičku pratnju i imala sam veliku tremu, ali bilo mi je veoma lepo i želela sam nešto slično da ponovim, budući da su reakcije bile veoma pozitivne. U jesen 2017. godine na jednom tango maratonu u Berlinu, organizatoru se spontano javila ideja da nešto otpevam na after parti milongi. Nisam imala pratnju, ali bila je u pitanju prilično alternativna milonga gde je takoreći sve dobrodošlo i tada sam prvi put pevala a cappella. Bilo je to lepo i emocijama nabijeno iskustvo, zbog čega me je isti organizator pozvao da naredne godine ponovo pevam, ali na samom maratonu, udarne večeri. Tada je trebalo da pevam sa jednim sjajnim gitaristom i nekoliko meseci smo se dogovarali oko pesama, spremali se, međutim u poslednjem trenutku je bio sprečen da dođe na maraton i ostala sam opet sama. Mislila sam da će nastup biti otkazan, jer pevanje bez muzičke pratnje nije dovoljno atraktivno za maraton, ali organizator je izrazio želju da pevam sama ukoliko to želim. Pristala sam i otpevala dve pesme bez mikrofona pred oko trista ljudi što je za mene bilo božanstveno iskustvo. Prostorija je imala vrlo dobru akustiku i već posle nekoliko otpevanih stihova počela sam da se opuštam. Reakcije su bile bolje od bilo čega što sam mogla da zamislim i pretpostavim i dosta ljudi mi je reklo da im se baš to što nema muzičke pratnje dopalo i da je bilo emotivno i autentično. Od tada sam počela da verujem da to i nije tako loše i resila da osnujem stranicu na fesjbuku na kojoj ću kačiti snimke pesama u a cappella izvođenju. Volela bih volela da u nekom trenutku počnem da pevam i uz pratnju jednog instrumenta ili možda i više, ali do sad se prosto nije ukazala prilika za to. Naravno ja sam otvorena za sve mogućnosti. https://www.facebook.com/tangoacappella/ Kako je došlo do toga da ostaviš siguran posao i da se oprobaš u nečem potpuno novom?  Za to je opet na neki način odgovoran tango. Spomenula sam da sam upoznala puno interesantnih ljudi na tangu i jedan od njih je moj mentor, koji mi je pomogao da shvatim čime želim da se bavim i kako da to postignem. Završila sam osnovne i master studije na odseku za logistiku na

Sve dođe u pravo vreme kada se sluša srce i slede svoji snovi Read More »

Umetnost – sloboda izražavanja na nekonvencionalan način

Intervju sa Ivanom Živković, studentkinjom književnosti, glumicom i tango plesačicom U okviru emisije “Lepši svet sa Mariolom” razgovarala sam sa Ivanom Živković Ivana studira srpsku književnost i jezik. Bavi se glumom i oduvek je zaljubljena u pozorište. Glumačko iskustvo je učinilo da zavoli književnost, a nešto kasnije će svoja interesovanja proširiti na ples. Kaže da je Tango jedno od najuzbudljivijih otkrića za nju i preporučuje svima da počnu da plešu. Veruje da se umetnost i lepota nalaze svuda, a da stvaranje nije rezervisano samo za profesionalce, već za sve one koji žele da istražuju i izraze sebe na kreativan i zabavan način.   Šta je za tebe umetnost? (Kojom se ti baviš, koju voliš da konzumiraš i zašto? Odakle volja, želja, snaga?) Prva asocijacija kad neko kaže umetnost za mene je sloboda – sloboda da se izrazimo, da izrazimo svoju kreativnost i predstavimo sebe na jedan nekonvencionalan način. Mi smo u svakodnevnom životu uvek u nekim ulogama. Moramo da se ponašamo pristojno, zna se koje su emocije prihvatljive i ne možemo mnogo da iskačemo iz nekih okvira. Zato su tu scena, umetnost, tango, pevanje, gluma, bilo šta što je umetnost, da nam dozvole da budemo mnogo slobodniji nego u svakodnevnom životu, da pokažemo svoje emocije, da se upoznajemo sa ljudima i da shvatimo koliko smo zapravo u isto vreme i slični i različiti – slični po tome što svi imamo neke emocije, a različiti jer je svako od nas neponovljiva ličnost. Mislim da baš kroz umetnost možemo da izrazimo tu svoju individualnost. Ceo život se baviš glumom. Jedno vreme si razmišljala da ti to bude i profesija, ali ipak si se odlučila za književnost. Zbog čega? Kakva je gluma kao hobi? Glumom sam počela da se bavim potpuno nepretenciozno, išla sam u drugi razred osnovne škole i bila stidljiva, pa me je mama upisala na dramsku sekciju u školi kako bih se oslobodila. Mislim da kad se neko rano pronađe u određenoj umetnosti to ostaje za ceo život. Nisam uspela da upišem glumu, ali imala sam opciju da i dalje pokušavam ili da se opredelim za svoju drugu ljubav – književnost. Počela sam da spremam prijemni za književnost i shvatila da je to za mene, a da će gluma uvek biti ti kao hobi. Otkrila sam kako je književnost jedan bezgraničan prostor koji se može istraživati i prvi put sam shvatila da na studijama neću imati udžbenike već šire spiskove literature kojom mogu da se bavim i da sate i sate provodim u čitanju i istraživanju. Ne želim sebe da ograničavam nekom određenom profesijom i mislim da smo nekad previše skloni da sebe stavljamo u nekakve kutije, a zapravo smo svi mnogo više od svoje primarne profesije. Mislim da to koliko ulažemo u nešto i koliko se time ozbiljno bavimo ne zavisi od toga da li nam je hobi ili profesija. Nekada ono što nam je hobi može da nam bude veći prioritet od onoga što nam je zvanična profesija. Rekla si da je tango jedno od tvojih uzbudljivijih otkrića. Šta je tango za tebe? Na Tango sam krenula 2018. godine bez prevelikih očekivanja. Želela sam neku fizičku aktivnost, a oduvek me je zanimala umetnost, pa samim tim i ples. Tango je ples koji uključuje mnogo toga, nije samo ono što se vidi spolja. Podrazumeva komunikaciju sa plesnim partnerom čime se svaki put stvara autentično iskustvo. Fascinanto mi je bilo da sretnem nekoga na milongi (tako se zovu plesne večeri Tanga), nikada ga nisam videla u životu, a ipak se razumemo i divno plešemo. Tango je ples improvizacije i svaki put je drugačiiji. U njemu postoji umetnost praćenja koja mi se mnogo dopada. Nema toliko povučenih granica ko prati, a ko vodi, pa se međusobno nadopunjujemo. To je nešto što se najbolje može razumeti kad se iskusi. Probala sam i druge plesove ali ta vrsta bliskosti je ono što Tango razlikuje od ostalih. Tango je posebna vrsta strasti, ne obavezno seksualna, već pre svega strast prema životu. Učestvovala si u jednom veoma zanimljivom Katalizinom projektu, pa nam reci nešto više o tome. Odakle ti želja, a još više hrabrost? Kataliza je prva body positive zajednica u Srbiji i organizovala je slikanje na koje je mogla da se prijavi bilo koja žena ili devojka, bez obzira na godine, kilograme, izgled i da se slika u donjem vešu. Dopalo mi se što se nije sve svodilo na izgled kao u nekim drugim body positive zajednicama u svetu, već da čovek treba da prihvati svoje telo i da radi na njemu. Ne znači da ne volimo svoje telo ako želimo da smršamo, da se zdravo hranimo, da se krećemo. Dopalo mi se i što se u Katalizi promovišu neke stvari poput odlaska kod psihologa, što je iz nekog razloga i dalje tabu u Srbiji. Poenta slikanja je bila da smo mi takve kakve smo nasmejane i zadovoljne. Telo je jedna prirodna stvar i niko ne bi trebalo da se stidi toga. Cela priča se ne zadržava samo na slikanju, već se širi i na naše priče – kakav odnos imamo prema svom telu, šta za nas znači ljubav prema njemu, kroz koje poteškoće prolazimo kad je ishrana u pitanju… Izbombardovani smo idealima lepote sa svih strana, a jedna od poruka Katalize koja može da se poveže i sa umetnošću jeste da ste vi lepi u svoj svojoj nesavršenosti. Umetnost, pa eto i Tango podstiče prihvatanje sebe spolja i iznutra. Kada vidite osobu koja pleše u skladu sa svojim telom, muzikom i partnerom njeno telo je tako lepo! https://www.instagram.com/razigrani.znak.pitanja/ Pokrenula si zanimljivu instagram stranicu Razigrani znak pitanja na kojoj na jednom mestu povezuješ sve svoje ljubavi: glumu, tango i pisanje. Sa kojom idejom si pokrenula stranicu? Šta se sve zanimljivo može tamo naći? Odavno sam razmišljala o tome kako dok pričam sa prijateljima često se dotaknemo zanimljivih tema i imamo toliko toga da kažemo. Mislim da je šteta kada ljudi koji se bave stvarima koje vole ne dele svoja saznanja sa drugima. Poželela da stvari koje me inspirišu, kao što su Tango, književnost,

Umetnost – sloboda izražavanja na nekonvencionalan način Read More »