Mariola Pantelić

fotografije

Nesvakidašnji ram za savremenog čoveka

FOTO PRIČA Priča o jednom ramu Nesvakidašnji ram za savremenog čoveka Sledi priča o jednom nesvakidašnjem ramu za fotografije, jednom čoveku, njegovoj bratanici i želji da ga zauvek sačuva u tom ramu. Priče ne bi bilo da ram nije bio oštećen i da Mileva, Blagojeva bratanica, nije pronašla Aleksandru da joj taj ram popravi, a Aleksandra mene da joj taj popravljeni ram fotografišem Aleksandra Nikolić sa restauriranim ramom Mileva je žena koja je mnogo volela svog strica, ne samo što je bio rođeni brat njenog oca, već i jer je bio čovek ispred svog vremena. Kaže da je za vreme svog života mnogo dao drugima i uvek imao vremena, energije i snage da se posveti tuđem problemu. Blagoje je inače rođen na Blagovesti, pa je tako i dobio ime, i nije sigurno slučajno što je bio tako blag i dobar prema drugima. “Mislim da je mnogo dao drugima za svoga života. On je dokaz da ljubav postoji u čoveku nezavisno od njegovog DNK i biološkog potomstva”, kaže Mileva i dodaje da je imao savremen duh i bio ispred svog vremena. Rođen je 1931. godine i imao je mobilni telefon iako mu nije bio nužan, ali je znao je to nešto što je korisno. “Stalno se uključivao u život, nikad nije bio van životnih tokova. Sad kad je on na nebu u višim sferama, sasvim je logično da se priča o njemu pojavi na internetu, jer da je živ on bi sigurno bio na Instagramu” zaključuje Mileva. Ram pre popravke Aleksandra mi je prenela ovu priču i ono što mi je zanimljivo je to koliko ljudi vole svoje bližnje i do te mere da žele najlepše uspomene da sačuvaju na neobičan način. Kad čujete reči “Ram za sliku” prvo što pomislite je običan pravougaoni drveni, plastični ili metalni ram, zar ne? Ali da li ikad pomislite na ram u obliku srca, napravljen od školjki. Sigurno ne. Kada pomislite na ram od školjki, i to tek kad ga neko pomene, sigurno vam se u glavi prvo stvori slika prodavnice negde kraj mora, namenjenoj turistima, gde se prodaju stvari koje se masovno prave za tu namenu, da privuku turiste. Sigurno vam ne padne na pamet ručno pravljeni ram od najlepših školjki i kamenčica. Blagoje u popravljenom ramu E baš u jedan takav ram Mileva je smestila fotografiju svog voljenog strica Blagoja. Koliko je sećanje služi taj ram je u njenoj porodici baš dugo, ali se sa protokom vremena oštetio i ona je pronašla Aleksandru Nikolić koja se inače bavi pravljenjem ramova i predmeta od školjki iz Dunava. I ništa nije slučajno. I svi smo povezani. Mileva je dugo tražila ko bi mogao da joj popravi ram. Nekoliko antikvarnica nije moglo, a onda je krenula da obilazi galerije. Slučajno je svratila u galeriju u Knez Mihajlovoj ulici u kojoj je u toku bila izložba slika Ane Marković i ona je bila baš tada tu. U razgovoru Ana je Milevi preporučila Aleksandru jer se poznaju iz školskih dana, i Ana je znala da se Aleksandra bavi baš školjkama.  Anu i Aleksandru i ja poznajem još od osnovne škole i drago mi je da sam doprinela da se proširi priča o svim ovim ljudima koji sve što rade, rade ili su radili iz ljubavi. Sa Aleksandrom sam svojevremeno pričala o njenom radu i dunavskim školjkama i taj intervju možete pogledati ovde.

Nesvakidašnji ram za savremenog čoveka Read More »

Osmeh davno zaboravljen?

Šta je to što nam stavlja osmeh na lice? Da li su to uvek neke sitnice ili velike stvari? Ili je od svega po malo? Ili je nekad ovako nekad onako? Da li je to stvar trenutka ili generalne sreće? Da li se na slici primećuje kada je osmeh pravi, a kada lažan? Da li je pravi samo kada se i oči smeju? Nakon mnogo godina, kad pogledate neku fotografiju da li možete da se setite sebe baš u tom trenutku, ili makar određenog događaja? Da li vam se sada taj trenutak čini srećnijim nego što je tada zaista bio? Da li je to samo neka nostalgija za godinama, zato što ste sad već stariji i znate da mladi, kao na toj slici, nikada više nećete biti? Gledam ovu fotografiju i prisećam se…. Kad sam izradila slike nakon ove horske turneje u Češkoj 2010. godine dugo ih nisam pogledala, pa mi je ova nestala iz sećanja. Gledam sebe i svoj srećni osmeh. I u trenutku se prisećam… Potpuno spremni, odeveni u folklornu garderobu čekali smo da koncert počne. Ili je bilo nešto slično? Nakon otpevanog koncerta dok se još nismo ni presvukli organizatori festivala odlučili su da nas odvedu na večeru, ili ručak, možda je koncert bio i tokom dana… Iako je bio septembar napolju nije bilo baš toplo. Njemu je bilo. Ili nije. Samo se sećam da mi je pozajmio svoj gornji deo nošnje da se ogrnem jer mi je bilo hladno. Da li je potrebno reći da je on bio neko ko mi je tada bio jako bitan? Da li je potrebno reći koliko mi je bilo drago zbog toga što mi je dao nešto da me ugreje? Da li sam mu tražila ili mi je sam dao više se ni ne sećam. Da li me je on možda i uslikao, nisam sigurna, ali gledajući ovaj svoj osmeh znam da je veoma moguće. Mogu ga uporediti sa ostalim slikama gde sam sigurna u fotografa, a i sećam se kakav sam osmeh imala u njegovom prisustvu. Da li je to sada važno?  Da li sam tada bila istinski srećna ili je ovaj osmeh u kategoriji onih trenutnih? Ko su ljudi koji nam stavljaju osmeh na lice? Da li su bitniji oni ili ono što rade? Da li im se dobro pamti i onda kada više nisu u našem životu? Slike pamte trenutak, a na nama je da ga se nakon mnogo godina sećamo. Možda ne baš onako kako se dogodio, nego onako kako mi to želimo. Trenutak se svakako ne može zarobiti, a slika nam pruža priliku samo da ga se prisetimo. Zato volim fotografije. Posebno kada vidim sreću na njima! A kako vi gledate na stare fotografije? Radujem se da čujem!

Osmeh davno zaboravljen? Read More »