Mariola Pantelić

Osmeh davno zaboravljen?

Šta je to što nam stavlja osmeh na lice? Da li su to uvek neke sitnice ili velike stvari? Ili je od svega po malo? Ili je nekad ovako nekad onako? Da li je to stvar trenutka ili generalne sreće? Da li se na slici primećuje kada je osmeh pravi, a kada lažan? Da li je pravi samo kada se i oči smeju?
Nakon mnogo godina, kad pogledate neku fotografiju da li možete da se setite sebe baš u tom trenutku, ili makar određenog događaja? Da li vam se sada taj trenutak čini srećnijim nego što je tada zaista bio? Da li je to samo neka nostalgija za godinama, zato što ste sad već stariji i znate da mladi, kao na toj slici, nikada više nećete biti?
Gledam ovu fotografiju i prisećam se….

Kad sam izradila slike nakon ove horske turneje u Češkoj 2010. godine dugo ih nisam pogledala, pa mi je ova nestala iz sećanja. Gledam sebe i svoj srećni osmeh. I u trenutku se prisećam…

Potpuno spremni, odeveni u folklornu garderobu čekali smo da koncert počne. Ili je bilo nešto slično? Nakon otpevanog koncerta dok se još nismo ni presvukli organizatori festivala odlučili su da nas odvedu na večeru, ili ručak, možda je koncert bio i tokom dana… Iako je bio septembar napolju nije bilo baš toplo. Njemu je bilo. Ili nije. Samo se sećam da mi je pozajmio svoj gornji deo nošnje da se ogrnem jer mi je bilo hladno. Da li je potrebno reći da je on bio neko ko mi je tada bio jako bitan? Da li je potrebno reći koliko mi je bilo drago zbog toga što mi je dao nešto da me ugreje? Da li sam mu tražila ili mi je sam dao više se ni ne sećam. Da li me je on možda i uslikao, nisam sigurna, ali gledajući ovaj svoj osmeh znam da je veoma moguće. Mogu ga uporediti sa ostalim slikama gde sam sigurna u fotografa, a i sećam se kakav sam osmeh imala u njegovom prisustvu. Da li je to sada važno? 

Da li sam tada bila istinski srećna ili je ovaj osmeh u kategoriji onih trenutnih? Ko su ljudi koji nam stavljaju osmeh na lice? Da li su bitniji oni ili ono što rade? Da li im se dobro pamti i onda kada više nisu u našem životu? Slike pamte trenutak, a na nama je da ga se nakon mnogo godina sećamo. Možda ne baš onako kako se dogodio, nego onako kako mi to želimo. Trenutak se svakako ne može zarobiti, a slika nam pruža priliku samo da ga se prisetimo. Zato volim fotografije. Posebno kada vidim sreću na njima!

A kako vi gledate na stare fotografije? Radujem se da čujem!