Mariola Pantelić

detinjstvo

Tajna moga imena

Moja pokojna baka, tatina mama, još davno mi je otkrila tajnu mog imena. Onda kada i nisam bila srećna što se ovako zovem.              Prema bakinim rečima kada se odlučivala sudbina mog imena cela porodica (a i ja sa njima u maminom stomaku) sedela je u dnevnoj sobi i razmatrali su kako bih se mogla zvati. Naravno to je bilo doba kada žene nisu išle često na ultrazvuk, pa se ni pol deteta nije baš lako mogao utvrditi. Mama je žarko želela da joj prvenac bude devojčica i duboko je verovala da će tako i biti. Druga baka je oduvek imala taj “dar” da pretpostavi šta trudnica nosi. Prema njenim pričama to se može odrediti po visini stomaka, odnosno da li je stomak više spušten na dole ili podignut na gore, a takođe i prema usnama. Ako je opuštena donja usna, onda je devojčica. Baka je, verovali ili ne, to obično i pogađala Da li je pogodila i kada je trebalo da se rodim nikad nisam pitala, a nisam baš ni obraćala pažnju na položaj donje usne moje majke na starim fotografijama, ali ono što su mi rekli jeste da su tog jednog dana pričali o ženskim imenima koja su postojala u porodici.             Ređala su se imena Zagorka, Miljana, Ivanka, Angelina, Anđelija, Darinka, Sofija…  Ujednom momentu tatina mama je rekla da se njena baka zvala Marijola. Prema njenim rečima, u tom momentu moja mama je spustila ruke na stomak i uskliknula “ako bude žensko, zvaće se Marijola”. Kada je u tom trenutku ovo ime čula po prvi put u svom životu, osetila je da odgovara njenoj zamisli – da  bi njena beba koja je za nju posebna, i za koju oseća da će biti nešto unikatno, trebalo da nosi to veoma neobično ime. Nakon nekoliko meseci, pred sam porođaj shvatila je da joj nešto u tom imenu ipak smeta. Slovo J ružilo je ime koje bi lepše zvučalo da ga nema. Mariola. Zvuči nežnije, univerzalnije. U svakom jeziku se može lako izgovoriti.                                     Marijola Stanković-Lazarević (skroz levo) sa mužem i decom             Godinama kasnije govorila mi je da će jednoga dana biti dovoljno da se samo moje ime izgovori i da će svi znati na koga se misli. I pored toga, dugo ga nisam volela. Imala sam lep nadimak – Lola i  svi drugari i rođaci tako su me zvali. Mariola sam bila samo kada bih uradila nešto loše. Kada bih se posvađala sa bratom ili napravila neku drugu glupost. Čak su me i nastavnici u osnovnoj školi zvali po nadimku.             Dugo sam bila Lola. Mariola sam postala tek kasnije, kada sam zaista shvatila ko sam i ko želim da budem – jedinstvena, sa posebnim spletom svih svojih vrlina i mana, ali i da kad neko kaže “Mariola”, šanse da se okrene neko drugi budu veoma male.              Oduvek sam volela da slušam bakine priče o mojoj čukunbabi, jer je za mene, ne samo njeno ime već i njena ličnost, takođe bila posebna. Bila je jedna od prvih učiteljica u Srbiji. Bila je veselo i komunikativno dete koja je zahvaljujući toj svojoj prirodnoj veselosti i komunikativnosti zavredela priliku da se školuje u vreme kada je za žene to bilo veoma teško. Bila je žena koja je, za tadašnje prilike, imala uspešnu karijeru, a pored toga i veliku porodicu, baš ono što i ja želim jednog dana. Rodila je petoro dece – sina i četiri ćerke. Opasnosti toga vremena poput šarlaha i prvog svetskog rata oduzele su joj najmlađu ćerku i sina. Tri preostale ćerke odškolovala je i pretvorila u otmene gradske žene. Najmlađa od njih, rodila je takođe tri ćerke, među njima i moju baku, koja mi je ulepšala detinjstvo pričajući mi bajke, ali i istinite porodične priče nalik ovoj. Delom zbog njih, a delom zbog moje prirodne veselosti i želje da je podelim sa svetom, ali i zahvaljujući ostalim precima čije gene nosim, shvatila sam (otprilike u isto vreme kada sam i prihvatila i zavolela svoje ime), da želim da se bavim pisanjem, da samo ako idem tim putem neću skrenuti na pogrešnu stranu.  Marijola Stanković-Lazarević              Pre nekoliko godina otkrila sam jednu neobičnost vezanu za jedan dan u godini. Možda je ta “istina” samo u mojoj glavi, ili samo moja želja da to bude nešto neobično, poput svih priča koje sam slušala u detinjstvu, ali želim da verujem da je baš ono što sam zamislila.             Pregledajući stare papire sa žvrljotinama i skicama mojih pesama, primetila sam da je veliki broj onih koje su napisane šestog februara. Sasvim slučajno, bez ikakve namere da na taj datum napišem pesmu, često se desi da se baš tog dana u meni vrzmaju misli koje na kraju završe na papiru.             Danas mi se uvrtela misao o tome “šta li se sve dogodilo na taj dan u prethodnih trideset godina mog života”? Kao i pitanje “šta će se tek događati na taj dan”? Da li je taj datum zaista značajan za moj život? Čitajući jednu svoju pesmu, napisanu baš na ovaj datum zahvaljujući snu usnulom prethodne noći, a čiju sam prvu strofu baš u snu i napisala, shvatila sam da zaista verujem da je taj dan značajan za mene. Uostalom i moja druga zbirka poezije nosi naziv baš po toj pesmi napisanoj na taj datum!             Baku nikad nisam pitala koji je mesec bio onog dana kada su raspravljali o imenima. Vrlo moguće da je to bilo ubrzo nakon što je mama saznala da je trudna, jer obično se te priče o imenima odmah povedu. Obično ih baš neko iz familije i pokrene.             Želim da verujem da je to bio baš šesti februar, dana kada je na neki način, baš u trenutku kada je moja majka spustila svoje ruke na mene, neka sudbina odlučena. Ako sudbina uopšte i postoji?! Ako ne postoji, nije ni važno, jer meni je neka vera kao i svakom drugom biću potrebna. Vera u dobro, da će sve dobro biti, da će se dobro dobrim vratiti. I

Tajna moga imena Read More »

Nova teška vremena sećaju na stara

Osim što te nauče novim načinima preživljavanja, teška vremena daju nadu u bolje sutra, jer gore od ovoga ne može, a takođe vraćaju u mislima u neka druga već proživljena teška vremena.  Preživeli smo bombardovanje 1999 god, preživecemo i ovu svetsku i državnu krizu izazvanu nečim toliko sitnim što ustvari ukazuje na one najveće probleme na svetu. Budući da sam odavno shvatila da na ovom svetu nema pravde, a nikada se nisam bavila politikom, niti mislim da bi mi to dobro išlo, uvek se vraćam na bavljenje onim što mi ide, a to su priče i sećanja. Iz loših događaja na taj način uvek sam izvlačila nešto dobro – lepu pisanu reč: pričicu, crticu, pesmu… Kad mislim na sećanja uvek mi naviru Dučićeve reči – “Želim kad sve ovo prođe da se sećam s tugom na sreću s radošću na tugu”.  I to je jedna velika istina. Često nam se neki događaji kad prođu čine srećnijim nego što su bili, a trenuci sreće često izblede ili ih tek tako po sećanju pamtimo da smo bili srećni, jer je sad ta stara sreća slabo opipljiva. Naravno to ne znači da je nekada nismo osetili. Samo smo je malo zaboravili.  Dok ovo pišem gubim početnu nit. Htela sam jedno ali neke druge ideje mi naviru. Baš kao i u životu krenete jednim putem, a završite na drugom. Isplanirate nešto, a onda se desi život. Evo na primer, te 1999 godine htela sam da završim prvi srednje, da popravim loše ocene (spasilo me bombardovanje) i da živim svoje iluzije srednjoškolke, da nemam nikakve teške misli, ali onda se 24. marta mnogo toga promenilo. Misli su postale crne, ceo moj svet mogao je da stane u jedan podrum, jedan dnevnik, jednu čežnju i nadu ubačenu između dve sirene. U tim časovima između šizele i smirele, kako smo ih tada zvali, mogla sam da odem na moj voljeni kej da prošetam sa drugaricom u nadi da ću videti svoju simpatiju. U nadi da ovaj svet i dalje ima smisla, da moja tek započeta potraga za ljubavlju nastavi svoj put. U jednom trenu život je promenio svoj tok, svaki dan smo slušali vesti, i po više puta dnevno, da čujemo brojeve. Zvuči poznato? Imali smo periode kada smo mogli da izađemo i kada nismo mogli. Oni strašni zvukovi su nas opominjali. Imali smo još strašnije zvukove. Jedan od najstrašnijih desio se u aprilu kada je na sto metara od moje zgrade pala bomba. Taj trenutak mogao bi da stane u jednu posebnu priču pa ga sada neću opisivati, ali bio je trenutak i zvuk koji nikada neću moći da zaboravim. Ispreplitan sa sećanjima predaka i sličnim situacijama koje su se njima dogodile sama pomisao na taj trenutak bivala je još strašnija.  Danas nemamo bombe, ali imamo istu neizvesnost. Koliko će još da traje? Danas nemam dnevnik, ali imam svoje online postove. Danas nisam u podrumu, ne spavam u njemu svaku noć, ali sam zatvorena. Danas nemam trenutak nade i čežnje kada ću da vidim svoju simpatiju, jer nisam ni sigurna da li je imam. Danas ja nisam ona koja sam bila pre bombardovanja, što je i normalno jer sam tada imala tek 15 godina. Kao što ni posle 2020. više neću biti ista kao što nisam bila ista ni nakon 2014, 2016. i 2018,  godina u kojima su me se desile neke stvari koje te promene zauvek. Danas imam ljude koji mi nedostaju, ljude koji će zauvek nedostajati i one koji su tu onlajn, na dohvat vajbera, poruke, skajpa… Imam dvoje ljudi koji su bili sa mnom i u onom podrumu. Nekada nas je bilo 7. Ali i to je tema za druge priče, ma za čitav roman.  Danas imam sebe. I to je možda najveća lekcija koju mi ova situacija donosi. Uvek imam sebe. I imam ove ruke koje mogu da pišu. Šta bih da nemam ruke? Da je bomba pala gde ne treba možda ne bih imala ove ruke. Ili ne bih imala sebe. A kad nemamo sebe to je najstrašnije.  Zato je ovo period za povratak sebi. Na onaj način koji nama lično odgovara. I svaki dan je za sebe. I ne zna se šta će biti sutra, kakve će biti brojke kakve će biti odluke. Ali najvažnije odluke su u nama. Kako ćemo provesti svaki dan? Jedan dan ću ceo dan da gledam serije, drugi dan ću sredjivati kuću, treći ću slagati slagalicu ceo dan, četvrti ću se sećati i pisati, peti dan ću od svega po malo i tako u nedogled. I onda će i moj život promeniti nešto tako malo, isto ono koje menja ceo svet. Možda i jeste vreme da se promeni, a možda se ništa neće značajno ni promeniti. Kao što se ni moje ocene posle bombardovanja nisu promenile, pa u drugom srednje nisam imala spas od svoje lenjosti, ali sam bar imala mir i slobodu koju sam samoj sebi lošim ocenama ograničila, a ne neko drugi. Kada nam neko drugi ograniči slobodu ničeg goreg nema. Neka meni mojih ograničenja, sa njima se ionako ceo život borim. P.S. Slike su iz 1999 godine, kada nismo mogli da zabelezimo svaki trenutak. Sada iz svakog dana izolacije imam po jednu sliku, mogli ste ih i videti na mom instagramu ili fejsbuku. Za dvadesetak godina kada budem posala o ovoj godini imaću bar bolji izbor uz post 🙂 Nadam se samo da ću tada biti u nekom vremenu u kome nema izazova sličnih ovima koji su nas već zadesili!

Nova teška vremena sećaju na stara Read More »

Mirisi detinjstva koji se zauvek pamte

U jednom receptu koji prevodim pojavila se rečenica “Dom u kome miriše na pletenicu od maka je srećan dom”. Kao da sam automatski otišla u neko prošlo vreme i mogla da osetim miris pletene pogače sa makom i susamom koji je majka pravila meni i bratu. Iako su bile devedesete, iako nismo imali skoro ništa, imali smo sve. Malo brašna, maka i susama i mnogo međusobne ljubavi. Nismo imali internet i mobilne telefone, nismo imali torente i jutjub ali imali smo tatin klavir, video rekorder, diznijeve crtace i društvene igre. Imali smo mamu i tatu (a fala Bogu još ih imamo) koji su, tada se činilo, imali sasvim dovoljno vremena za nas. Nisu bili toliko okupirani poslom (ili su se bar trudili da mi to ne vidimo) i radili su najbolje što su mogli da mi tu krizu i nemaštinu ne osetimo. Istina nismo imali bog zna kakve igračke kao što današnja deca imaju, ali nama su bile sasvim dovoljne. Još važnije nemamo sećanje da smo bili gladni.Maminu priču o primanju plate jednog dana i kupovine kila pirinča i dve čokoladne bananice za celu platu sutradan,  znam samo kao priču. Čokoladne bananice, koje smo mi zvali bananete (a verujem da nismo bili jedini) obeležile su nam detinjstvo.  Jeli smo ih u svom domu, a i kod bake i deke ih je uvek bilo. Bakina sestra nam ih je bez izuzetka donosila svaki put kad nas vidi. I nama je to bilo veliko kao današnjoj deci milka od sto grama. Ili grešim? Da li se deca danas obraduju milki, kada na svakom ćošku imaju nepresušnu količinu večito novih čokoladnih proizvoda? Prevodim recepte sa bugarskog na srpski jezik i neretko me neke rečenice podsete na detinjstvo. Tako ih i pišu – da izazivaju sećanja. U nozdrvama kao da osetite taj miris i kreće voda na usta. Torte i kolači u raznim oblicima uvek me podsete na naše rođendane kada je mama bratu i meni ukrašavala i oblikovala tortu po želji. Danas većina majki torte naručuje iz poslastičarnice. Znači li to da ne vole svoju decu? Ne! To samo znači da je malo vremena, mnogo obaveza, komoditet pobeđuje, a računi moraju da se plate. Sa decom mora da se uči, a i društveni i onlajn život neće da čekaju.Da li su današnja deca srećna kao što smo mi bili? U normalnim porodicama, u kojima vlada ljubav pre svega, sigurno jesu. Samo, oni danas ne jedu domaće pletenice sa makom i susamom, crtane filmove gledaju na DVD-u i jutjubu i igraju igre na svojim tabletima.Koje će priče oni svojoj deci pričati – ne znam, ali nadam se da će biti neke srećne, u skladu sa ovim njihovim vremenom. U kakvim vremenima žive verovatno će pričati “Kad i gde smo se rodili dobro smo i ispali”! Nadam se samo da neće roboti biti ti koji će ih slušati!

Mirisi detinjstva koji se zauvek pamte Read More »