Mariola Pantelić

Mirisi detinjstva koji se zauvek pamte

U jednom receptu koji prevodim pojavila se rečenica “Dom u kome miriše na pletenicu od maka je srećan dom”. Kao da sam automatski otišla u neko prošlo vreme i mogla da osetim miris pletene pogače sa makom i susamom koji je majka pravila meni i bratu. 
Iako su bile devedesete, iako nismo imali skoro ništa, imali smo sve. Malo brašna, maka i susama i mnogo međusobne ljubavi. Nismo imali internet i mobilne telefone, nismo imali torente i jutjub ali imali smo tatin klavir, video rekorder, diznijeve crtace i društvene igre. Imali smo mamu i tatu (a fala Bogu još ih imamo) koji su, tada se činilo, imali sasvim dovoljno vremena za nas. Nisu bili toliko okupirani poslom (ili su se bar trudili da mi to ne vidimo) i radili su najbolje što su mogli da mi tu krizu i nemaštinu ne osetimo. Istina nismo imali bog zna kakve igračke kao što današnja deca imaju, ali nama su bile sasvim dovoljne. Još važnije nemamo sećanje da smo bili gladni.
Maminu priču o primanju plate jednog dana i kupovine kila pirinča i dve čokoladne bananice za celu platu sutradan,  znam samo kao priču.

Čokoladne bananice, koje smo mi zvali bananete (a verujem da nismo bili jedini) obeležile su nam detinjstvo.  Jeli smo ih u svom domu, a i kod bake i deke ih je uvek bilo. Bakina sestra nam ih je bez izuzetka donosila svaki put kad nas vidi. I nama je to bilo veliko kao današnjoj deci milka od sto grama. Ili grešim? Da li se deca danas obraduju milki, kada na svakom ćošku imaju nepresušnu količinu večito novih čokoladnih proizvoda?

Prevodim recepte sa bugarskog na srpski jezik i neretko me neke rečenice podsete na detinjstvo. Tako ih i pišu – da izazivaju sećanja. U nozdrvama kao da osetite taj miris i kreće voda na usta. Torte i kolači u raznim oblicima uvek me podsete na naše rođendane kada je mama bratu i meni ukrašavala i oblikovala tortu po želji. Danas većina majki torte naručuje iz poslastičarnice. Znači li to da ne vole svoju decu? Ne! To samo znači da je malo vremena, mnogo obaveza, komoditet pobeđuje, a računi moraju da se plate. Sa decom mora da se uči, a i društveni i onlajn život neće da čekaju.
Da li su današnja deca srećna kao što smo mi bili? U normalnim porodicama, u kojima vlada ljubav pre svega, sigurno jesu. Samo, oni danas ne jedu domaće pletenice sa makom i susamom, crtane filmove gledaju na DVD-u i jutjubu i igraju igre na svojim tabletima.
Koje će priče oni svojoj deci pričati – ne znam, ali nadam se da će biti neke srećne, u skladu sa ovim njihovim vremenom. U kakvim vremenima žive verovatno će pričati “Kad i gde smo se rodili dobro smo i ispali”! Nadam se samo da neće roboti biti ti koji će ih slušati!