Intervju sa Gordanom Vlajić, glavnom i odgovornom urednicom Književnih novina
OJAČATI BUDNOST NAD ĆIRILIČKIM PISMOM
Gordanu Vlajić upoznala sam pre više od deset godina, kada sam postala član Arte umetničke grupe i izdavačke kuće kojoj i ona i danas pripada. Doživljavala sam je kao umetnicu koja je ne samo pisac već i žena od važnosti, jer samo nekoliko godina kasnije to se ispostavlja istinito. Prvo kroz projekat Beogradski čitač, a od pre par meseci i kroz činjenicu da je postala prva žena urednica Književnih novina koje izdaje Udruženje književnika Srbije. O novinama, novinarstvu, izdavaštu i još po kojoj temi čitajte u nastavku teksta.
Lična arhiva - Gordana Vlajić
Šta je za Vas umetnost?
Umetnost je svevremenski odraz lepote i bola, svega iskrenog i intenzivnog, odraz koji čini da se konzument umetnosti odrazi ka lepšem i boljem, ka utočištu ili borilištu, bez obzira na vreme u kojem je ta umetnost stvarana.
Objavili ste do sada 21 knjigu (proza, poezija, knjige za decu) i dobitnica ste mnogih nagrada. Kako su izgledali Vaši književni počeci? Na koju ste knjigu najponosniji?
Književni počeci su – čitanja. Od Mikijevog almanaha i Politikinog zabavnika, pa preko Devojčice sa sedam imena i Hajdi, knjige su oduvek oko mene. Nema usamljenosti, a samoća, uz knjigu, postaje privilegija izbora društva.
Knjige čiji finalni izgled i proces nastajanja izdvajam kao dragocen i vredan hartije i izdavačkog pregnuća su “Zaistinska srpska bajka – Priče od kojih se postaje zauvek neizgubljiv” (Klett), “Poziv na bis” (biografija Žanke Stokić za decu i mlade, “Pčelica”) i “Ručni prtljag” (“Službeni glasnik”).
Lična arhiva
Završili ste novinarstvo na fakultetu političkih nauka u Beogradu, a potom specijalizirali odnose sa javnošću. Šta biste rekli o današnjoj situaciji u novinarstvu? Koji je Vaš savet mladim novinarima danas?
Danas nema novinarstva. Piše se shodno uređivačko nametnutoj koncepciji. Nema ni neprikosnovene pismenosti, ni dikcije, ni lektora… Čast izuzecima koji često nisu novinari već erudite koje se bave kritikom, osvrtom, komentarom… Mlade novinare bih zamolila da koriste društvene mreže i da se u ovim vremenima klone obojenih redakcija.
Kako je izgledao vaš put od studentkinje novinarstva do današnje pozicije glavne urednice „Književnih novina“?
Kao diplomirani novinar odmah sam, kao Pančevka, počela da radim u redakciji “Pančevca”. Blagoslov! “Pančevac” je bila ozbiljna novina, sa više od 150 godina tradicije. Osnivač i prvi urednik je bio Jovan Pavlović, ugledni profesor i publicista. Ovaj nedeljnik je važio za jedan od najčitanijih lokalnih listova na Balkanu, odnosno – čitanost je premašivala okvire lokalne informative jer je “Pančevac” afirmisao nacionalnu kulturu i ideje liberalizma. U ovom je listu, recimo, 1871. godine objavljen prvi prevod “Komunističkog manifesta” na srpski jezik.
Moj prvi urednik je bio Milan Mirković: obrazovan, elokventan, duhovit, častan… za eventualnu negativnu kritiku upućenu na bilo koju objavu u “Pančevcu”, stao bi da primi “packe” umesto svojih novinara; za svaki kompliment upućen “Pančevcu” isturao bi svoju redakciju. Njegov kredo je bio jasan i bezuslovan: sadržaj mora biti istinit; novinar mora tri puta da proveri i jednom da zapiše. Posle takvog urednika, lako sam prepoznavala urednike-ulizice, urednike-neznalice, urednike-srljače, veoma brzo sam svoju ambiciju političkog novinara zamenila novinarstvom u Informacijskom centru modne industrije Jugoslavije. Potom sam osmislila i uređivala “Ekopediju”, dečji časopis namenjen očuvanju životne sredine. Tu se moglo pisati istinito i biti odgovoran.
Lična arhiva - na Festivalu poezije u Rešicama (Rumunija)
Od septembra prošle godine ste na mestu glavne urednice „Književnih novina“ koje izdaje Udruženje književnika Srbije. Osim povećanog broja strana, tu su i neke nove rubrike. Koje ste sve promene uveli od kad ste došli na mesto urednice? Ko sve osim Vas stoji iza odabira proze i poezije koja ulazi u Književne novine?
Odluku Upravnog odbora UKS da me izabere za glavnu i odgovornu urednicu “Književnih novina” smatram, takođe, pobedom novinarstva. Nakon 78 godina postojanja, po prvi put je žena na čelu uređivačkog tima; sa slobodom koju sam dobila, najpre sam za članove redakcije pozvala profesore, stručnjake, pisce, koji su svi bolji od mene; potom smo vratili lektora, pa koncipirali inovirani profil: sačuvali smo i uveli rubrike koje opravdavaju rečenicu iz zaglavlja “Književnih novina” – list za književnost, kulturu i društvena pitanja – Nóvine za oblikovanje vremena. Svaki dvobroj planiramo zajedno. Po izlasku – analiziramo zajedno. Shodno svom profesionalnom iskustvu i kompetenciji, članovi redakcije uređuju strane i rubrike kao što su: Etika suprotstavljanja (Đorđe Sibinović), Reci deci (Branko Stevanović), Prikazi (Milutin Đuričković), Satira i aforizmi (Aleksandar Čotrić), Umivanje uma (Branka Selaković), Mladi dolaze (Grozdana Lučić Lalić)…
Umesto da govorim o rubrikama, najsvrsishodnije bi bilo da o tome govore čitaoci. Pozivam ih da iznesu svoje mišljenje na fejsbuk i instagram stranama “Književnih novina”. Ko nije upoznat sa sadržajem “Književnih novina” – pozivam na pretplatu. Za 1.500 dinara godišnje dobijaće novinu čiji sadržaj informiše, oblikuje, usmerava, otkriva, podseća, ukazuje, ako hoćete i zabavlja.
Evo uputstva za pretplatu: uplata u iznosu od 1.500,- rsd na br: 205-200273-87.
Svrha uplate: pretplata na “Književne novine” uz čitku adresu uplatioca. Udruženje književnika Srbije, Francuska 7, Beograd.
Eto, je li to bilo teško : )
U današnje vreme svako može da izda knjigu. Nekada je bio mnogo manji broj izdavačkih kuća i postojali su kriterijumi takvi da nije baš svako mogao da izda knjigu. Kakav je Vaš stav po tom pitanju danas?
Opšta slika u srpskom izdavaštvu je deprimirajuća. Izgleda da se objavljivanje knjiga komercijalizovalo do bestijalnosti, tj. može je objaviti svako. Srećom, ako se kritički reflektor usmeri na određene izdavače – ima još uvek onih koji ne prodaju logo, u kojima sede odgovorni urednici… Imam sreću da sarađujem sa takvim izdavačkim kućama: “Službeni glasnik”, “Klet”, “4SE”, “Pčelica”…
Lična arhiva - neposredno nakon postavljanja skulpture "Beogradski čitač" u beogradskom Čuburskom parku: Tanja Šikić, Gordana Vlajić i Gordana Pešaković.
Čini se da je danas više pisaca nego onih koji čitaju. Zato ste bili jedan od inicijatora izgradnje spomenika Beogradskom čitaču koji se nalazi u Čuburskom parku, sa idejom da se ispred spomenika povremeno organizuju i književna čitanja. Na žalost ta čitanja se održavaju retko. Imate li ni neku viziju kako bi to moglo da se promeni? Kako podstaći ljude da više čitaju?
Podstaći ljude na čitanje nije nimalo teško, ukoliko njihovo podsticanje počne od malih nogu. Najpre od roditelja, pa u predšklskim ustanovama, školama, fakultetima. . . Ogromnu ulogu imaju i mediji. Mediji koji NE afirmišu čitanje i kulturu su saučesnici u zatiranju kulture, obrazovanja i vaspitanja.
Jedna od rubrika koju smo pokrenuli u “Književnim novinama” je i “Ugaoni kamen”. Cilj: ojačati budnost nad ćiriličkim pismom (latinica se sama čuva), uvođenje – makar kao dopunski predmet – gramatike i pravopisa i na visoke škole… Sramota je koliko nam diplomaca izlazi a da ne zna kako se piše sa mnom, ne razlikuje je l’ od jer i govori višlji mada nikada neće reći nižlji…
PROJEKAT BEOGRADSKI ČITAČ
Gordana Vlajić, Gordana Pešaković i Tanja Šikić okupile su se pre deset godina oko ideje o non-profit projektu koji slavi knjigu. Kao ostvarene ličnosti koje u svojim životnim bagažima već poseduju profesionalna i lična postignuća, imale su realistične, ogoljene i jasne uvide o svetu i društvu u kom bitišu. Zato im je ta ogromna, iskrena, nesebična i nepodeljena podrška idejama i planovima donela obilje radosnih trenutaka, iznenadila ih i uverila da čine pravu stvar, za opšte dobro!
Najponosnije su na sve prijatelje projekta „Beogradski čitač”, izuzetne ličnosti, koje su nesebično ustupale svoje vreme, znanje, talente i resurse.
U okviru projekta postavljena su tri spomenika, na Floridi (SAD), u Pančevu i u Beogradu (u Čuburskom parku).
Šta trenutno čitate i šta biste preporučili mladim piscima da obavezno pročitaju?
Treba čitati prevashodno klasike. A onda, da bi se bilo u toku sa vremenom – i aktuelne naslove. Čitanje samo aktuelnih naslova, bez klasične podloge je kontraproduktivno. Klasična umetnost je Arijadnina nit. Ulazak u bilo koji lavirint modernog a “kupljenog”, aktuelnog a politički poželjnog, biće bezbedan po čitaoca uz prethodnu bazu izgrađenu na klasicima književnosti, muzike, likovne umetnosti…
Čitam ovih dana Andrićevu “Nemirnu godinu”. Promicala mi je ta knjiga do sada. Čitam svakodnevno po neku psaltirsku Katizmu, kao “vodič” kroz život ali i kao uživanje u poetskoj naraciji; uvek je tu negde Dostojevski. Bora Stanković. Otkrila sam nedavno indijsku književnicu Šri Gitandžali. Njen roman “Grobnica u pesku” još nije preveden na srpski ali sam uživala u hrvatskom. Uvek Šekspir. Lebović. Poezija: Šimborska, Cvetajeva, Majakovski, Dis, Miljković…
Lična arhiva - sa prijateljicom na stepeništu rodne kuće Vladimira Majakovskog (selo Bagdadi, Gruzija)
Koji su budući planovi Književnih novina, a koji lično Vaši?
“Književnim novinama” je potreban novac koji se u datim okolnostima može obezbediti donacijama i pretplatom. Time se najviše bavim i to mi je trenutno, u profesionalnom smislu, najvažnije. Neće ovo biti prvi put da “mali ljudi” spašavaju velike komade iz naše kulturne istorije. Ovim prostorom koji posvećujete “Književnim novinama” i Vi u tome pomažete. Hvala Vam.
GRAD
Bio jednom jedan grad
I u gradu mnogo kuća.
U većini kuća četvrtast sto.
Na stolovima mušeme.
Na mušemama suve ruke
koje pridržavaju čela.
Nabrana čela
tihih žena
koje strpljivo
čekaju sopstvenu smrt
pogledom u kojem se
jasno vidi
jedino
kare
od mušema.
O KNJIZI
Šta možete reći u njenu odbranu?
Ona nadomešćuje odgonetke i nedostajanja.
Po meri budućih sadašnjosti – ona je magija.
Verodostojnost je koja vreba
i svaki se put grudima golim otvara.
Ona ume biti neočekivano korisna
i kada je proglase nekorisnom.
Ume da spasi davljenika,
hoće da se podmetne, ume da čeka.
Molim vas, ona ume da čeka!
I kao takva, ni u proredima
ne dopušta vaša magnovenja.
Knjiga, gospodo, knjiga.
Samo knjiga i čamotinju u njive menja.