Portret umetnika
Tatjana Trajković
SVAKO DELO IMA NEKOGA KO ĆE GA PRIMETITI, PONETI GA SA SOBOM I VOLETI
Kada sam se krajem leta prijavila na oglas za kustosa u galeriji „Stara kapetanija“ u Zemunu, prva osoba na koju sam naišla bila je Tatjana Trajković. Objasnila mi je kako stvari funkcionišu i dogovorile smo se da počnem sa izložbom koja se otvara u oktobru. Nisam odmah znala da je Tatjana i sama umetnica i da je predsednica Društva likovnih i primenjenih umetnika Zemuna, a ni da je Društvo osnovalo samu galeriju. Ubrzo sam dobila priliku da kustosiram više izložbi i da upoznam različite umetnike. Dobila sam i novi entuzijazam da se vratim razgovorima sa umetnicima i da na svom sajtu predstavim sve što oni rade, a što bi čitaocima bilo interesantno. Ovom prilikom razgovarala sam sa Tatjanom o njenoj umetnosti, ali i o Društvu likovnih i primenjenih umetnika Zemuna, galeriji Stara kapetanija, prodajnoj galeriji Stena i o umetnosti uopšteno.
Šta je za tebe umetnost?
Umetnost je za mene moj unutrašnji svet. U trenutku kada moja osećanja dobiju oblik na papiru, to postaje nešto što drugi mogu da vide i dožive. Ipak, ne očekujem da će posmatrač osetiti baš ono što sam želela da prenesem. Važno mi je da svako ima slobodu da u mom radu prepozna sopstvena osećanja i značenja. Dešavalo se da se ta viđenja poklope sa mojom namerom, ali i da ljudi u mojim radovima vide nešto potpuno drugačije, što smatram jednako vrednim.
Kod umetnosti mi je izuzetno važan sam proces stvaranja. To je deo koji opušta, ispunjava i daje smisao radu, i verujem da se kvalitet tog procesa uvek odrazi na konačno delo. Kada je proces iskren i potpun, delo postaje prostor u kojem svako može pronaći nešto svoje.
Kada posmatram umetnička dela, važno mi je da me ona na neki način dotaknu, isprovociraju ili pozovu da zastanem pred njima i razmišljam. Ako se ta veza ne dogodi, onda to delo jednostavno nije namenjeno meni, već nekom drugom. Verujem da svako umetničko delo ima svog posmatrača, nekoga ko će ga primetiti, povezati se s njim, poneti ga sa sobom i voleti.
Završila si Fakultet primenjenih umetnosti, smer grafički dizajn. Kako je izgledao tvoj put od fakulteta do osnivanja Artelje centra?
Završila sam Fakultet primenjenih umetnosti, smer grafički dizajn – fotografija, a diplomski rad je obuhvatao tri zadatka: plakat, fotografiju i knjigu. Ipak, moj profesionalni put u velikoj meri se formirao tokom poslednjih osam do deset godina. Nakon studija zaposlila sam se u izdavačkoj kući gde sam radila kao art direktor i grafički dizajner. Sarađivala sam i sa izdavačkim kućama na knjigama za decu, a jednu posebnu (Mamine priče, Ane Jovanović) sam i ilustrovala. U izdavaštvu sam provela šesnaest godina.
Tokom tog perioda dobila sam decu i paralelno pokušavala da se bavim kreativnim radom. Međutim, sa malom decom, bez ateljea i sa vrlo malo slobodnog vremena, to je bilo izuzetno teško. Pokušavala sam da slikam na platnu, ali se dešavalo da moja platna osvanu dorađena flomasterima i bojicama, što je bio jasan znak da još nije pravi trenutak za ozbiljan rad.
Kada sam odlučila da napustim stalni posao, osnovala sam Artelje centar i počela da vodim kreativne radionice za decu. Ono što je počelo kao eksperiment, vremenom je preraslo u ozbiljnu umetničku školu u kojoj se edukuju deca uzrasta od 5 do 18 godina. Pored toga, vodim pripreme za umetničke srednje škole i fakultete, kao i tematske radionice za odrasle, koje su uvek jasno strukturisane kroz određenu temu i tehniku. Sa decom redovno učestvujem na likovnim konkursima, na kojima ostvarujemo zapažene rezultate i dobijamo nagrade.
Tokom pandemije, kada škola privremeno nije radila i kada sam imala najviše vremena za sebe, konačno sam počela da se ozbiljnije bavim ličnim umetničkim stvaralaštvom.
Šta sve obuhvata tvoj umetnički rad?
U tom periodu počela sam da se bavim monotipijom. Grafiku oduvek volim, ali nisam imala svoju presu, pa sam tražila način da radim grafičku tehniku koja ne zahteva takvu vrstu opreme. Monotipija mi je to omogućila – reč je o grafičkoj tehnici u kojoj se pojedini delovi rada zaštite papirom, zatim se nanosi boja, potom se ponovo prave zaštite i dodaju novi slojevi boje. Slika se gradi postepeno, sloj po sloj, kroz proces koji ostavlja prostor za spontanost i nepredvidivost.
Tim radovima sam se predstavila 2021. godine na samostalnoj izložbi u Kulturnom centru u Pančevu. Nakon toga počela sam da razvijam i digitalne grafike, koje sam štampala u različitim formatima. Publika ih je dobro prihvatila, a cena je bila pristupačna, jer mi je ideja od početka bila da umetnost bude dostupna i da svako može da je unese u svoj dom.
U jednom trenutku štampar mi je vratio ceo tiraž digitalnih grafika zbog greške u štampi – radovi su bili umrljani zbog kvara na mašini i kao takvi nisu mogli da se prodaju, a ni poklone. Za stolom za kojim sam radila, ostali su tanki papiri prebojeni temperama, koji se suše. Pomislila sam da bih mogla da se poigram i da ih iskoristim na tim “neuspelim” grafikama.
Počela sam da lepim papir preko grafika i vrlo brzo shvatila da se na taj način dobija sasvim nova, snažna slika. Iz tog procesa nastao je ciklus Obala, za koji sam 2023. godine dobila ULUPUDS-ovu Godišnju nagradu za stvaralaštvo. Obale su bile izuzetno dobro prihvaćene – publika ih je odmah prepoznala i zavolela. To su obale koje sam obišla, ali i one koje sam zamišljala i sanjala: obale mora, reka i jezera, u Srbiji i širom sveta. I danas se ti radovi traže i nastavljaju da žive.
Posle Obala, došla je digitalna kolekcija Cvetanje, koja se sastoji od radova većeg formata. Ideja mi je bila da kroz svaki mesec u godini predstavim različite oblike cvetanja, kroz promene boja i raspoloženja tokom godine.
Takođe sam, sa koleginicom Majom Vučić, radila na zajedničkom projektu primene grafike na porcelanu pa smo osmislile unikatne porcelanske posude koje su dostupne u galeriji Stena u Čumićevom sokačetu. Za sledeću godinu još uvek nemam jasan plan – moj rad polazi iz unutrašnjeg osećaja i važno mi je da se dobro osećam u samom procesu i da me on vodi. Nastaviću da se bavim kolažom i grafikom ali možda na jedan sasvim drugačiji način.
Tvoji radovi se mogu naći u galeriji Stara kapetanija u Zemunu ali i u galeriji Stena u Čumićevom sokačetu. Kako je krenula priča o Steni, čija si jedna od vlasnica?
Stena je naše malo umetničko utočište, koje sam osnovala zajedno sa Majom Vučić (@numenporcelain) i Sanjom Tomašević (@rukotvornica.rs). Nas tri smo pokrenule Stenu kao zajednički prostor za autorski rad, ali ujedno i kao mesto susreta, saradnje i razmene. Pored naših radova, u Steni gostuju i drugi autori čija dela izlažemo i prodajemo.
U prostoru su keramički radovi Ivane Rackov (@ivanarackov), izdavačke kuće Radni sto – prevod nemačke književnosti (@radni_sto_knjige), brenda Bau, dizajnerke Ane iz Makedonije (@bau.byann) kao i brenda Shiroco, iza kog stoji još jedna Ana sa svojim torbama i neseserima od recikliranih plastičnih kesa (@s_h_i_r_o_c_o).
Čumićevo sokače je specifično mesto u Beogradu – prepuno umetnika i dizajnera koji se udružuju, često po troje ili četvoro u jednoj radnji, i zajedno izlažu svoje radove. Vremenom je postalo pravo utočište za savremeno stvaralaštvo: prostor u kojem se mogu pronaći zanimljivi, autentični radovi po pristupačnim cenama, iz gotovo svih oblasti dizajna. Upravo zato se i naziva Design District.
Jednom nedeljno (sredom) sam i sama u Steni i taj boravak tamo mi mnogo znači. Povezanost sa drugim umetnicima, razmena iskustava i energija tog prostora za mene predstavljaju jedan svet u kojem se osećam inspirisano, prisutno i na svom mestu.
Nedavno si kupila imanje na Rajcu i dala mu ime Rajka kuća. Šta je plan za nju?
Kupili smo čitav hektar zemlje i šume sa sve kućom, a na imanju se nalazi i reka. Kuća je velika, a zamislila sam da to mesto pretvorim u mesto susreta. Planiram radionice za odrasle i decu, kolonije, prostor za joga ritrit i slične događaje. Moj brat uživa u planinarenju, pa bih u saradnji sa njim organizovala i pešačke ture. On se takođe razume u biljke pa bismo sve to povezali u jednu lepu priču od proleća. Sve oko ovog projekta možete pratiti na @raykakuca
Predsednica su Društva likovnih i primenjenih umetnika Zemuna. Ko sve može da se učlani u udruženje?
Članovi Društva mogu da budu svi koji iza sebe imaju ostvarenu i prepoznatu umetničku praksu – realizovane izložbe, radove koji su prošli stručne selekcije, kao i oni koji su završili umetnički fakultet i aktivno se bave umetničkim radom.
Proces učlanjenja podrazumeva slanje prijave na mejl adresu galerija.s.kapetanija@gmail.com, nakon čega umetnički savet razmatra prijavu i donosi odluku o prijemu u članstvo.
Članstvo u udruženju donosi niz benefita: mogućnost učešća na izložbama, konkursima i projektima koje Društvo organizuje, stručnu i kolegijalnu vidljivost u okviru umetničke scene, umrežavanje sa drugim autorima i institucijama, kao i podršku u profesionalnom razvoju. Članovi imaju priliku i da aktivno učestvuju u oblikovanju programa rada udruženja.
Članarina se utvrđuje u skladu sa odlukom Društva na godišnjim sastancima.
Udruženje likovnih i primenjenih umetnika Zemuna je pre 40 godina osnovalo umetničku galeriju Stara kapetanija u Zemunu. Kako umetnici mogu da izlažu u galeriji?
Galerija Stara kapetanija jednom godišnje, u avgustu, raspisuje konkurs za izlaganje u narednoj godini. Na konkurs se mogu prijaviti svi zainteresovani autori, a selekciju prijava vrši umetnički savet galerije. Rezultati konkursa objavljuju se do oktobra, čime se formira konačan spisak umetnika koji će izlagati tokom sledeće godine. Galerija realizuje dve do tri izložbe mesečno.
Godišnji izložbeni program galerije realizuje se u okviru manifestacije Art zona Zemun, koja obuhvata planirane izložbe tokom cele godine i koja je podržana od Gradske opštine Zemun.
Pored konkursa, galerija organizuje i izložbu nagrađenog umetnika sa Zemunskog salona, koji se tradicionalno održava svake godine u novembru. U narednoj godini samostalnom izložbom predstaviće se Anja Živković, dobitnica nagrade na ovogodišnjem Zemunskom salonu.
Takođe, u okviru programa realizuje se i izložba nagrađenog kustosa časopisa Likovni život, koji izdaje Društvo likovnih i primenjenih umetnika Zemuna. Časopis raspisuje konkurs za najbolji kustoski tekst objavljen u toku godine, na koji mogu da se prijave kustosi iz muzeja i galerija širom zemlje. Autor nagrađenog teksta kao nagradu dobija prostor i termin u galeriji za realizaciju sopstvenog kustoskog projekta, odnosno izložbe po sopstvenom izboru. U narednoj godini tu izložbu realizovaće kustoskinja Iva Leković.
Svake godine galerija organizuje i jednu izložbu po pozivu. U narednoj godini gost će biti umetnik Goran Stojčetović koji se bavi brut artom i “automatskim crtežom”. Izložba po pozivu podrazumeva da umetnika direktno poziva galerija, nezavisno od konkursa, u skladu sa programskom koncepcijom.
Koji su redovni programi galerije i da li će biti možda i nekih novih programa?
Među izložbama koje se kontinuirano realizuju već dugi niz godina nalaze se Prolećni salon, Zemunski salon, kao i Zimska izložba, koja je uvek aktuelna krajem godine. Takođe, svake godine u decembru organizuje se izložba Mini akt, koju čine radovi malog formata – minijature. Ova izložba se već godinama realizuje u saradnji sa udruženjem Široka staza i Boškom Đuričkovićem. Iako je dugi niz godina centralna tema bio akt, poslednjih godina tema se menja, pa je trenutno fokus na plesu.
Jedan od važnih segmenata godišnjeg programa je i izložba Artelje centra, posvećena dečijem stvaralaštvu. Ova izložba se organizuje dugi niz godina a obuhvata radove mojih učenika. Održava se tradicionalno krajem maja/početkom juna i predstavlja značajan prostor za predstavljanje mladih autora.
Zemunski salon okuplja umetnike iz cele Srbije, putem javnog konkursa. Broj učesnika svake godine je veliki, a salon ima tematski okvir koji se menja iz godine u godinu. Ovogodišnja tema bila je povezana sa prvim Zemunskim salonom, održanim pre četrdeset godina pod nazivom Aktuelnosti, čime je uspostavljena veza između tadašnjeg i savremenog trenutka. Umetnici su na zadatu temu odgovarali na različite načine, kroz raznovrsne pristupe, tehnike i poetike.
Volela bih da se u narednom periodu uvedu i novi programski sadržaji. Trenutno u galeriji rade mlade i entuzijastične kustoskinje sa jasnim i zanimljivim idejama, i nadam se da će njihovi predlozi zaživeti kao novi oblici komunikacije sa publikom. Volela bih da to bude jedna od važnih priča naredne godine, usmerena ka još intenzivnijoj interakciji i otvaranju galerije prema savremenim potrebama publike.
Da li u Srbiji može da se živi od umetnosti i koji su najbolji načini prodaje, šta najbolje prolazi?
Pozicija umetnosti kod nas i dalje je nestabilna, naročito kada je reč o mogućnosti da se isključivo od umetničkog rada živi. Za većinu umetnika, egzistencija se ne zasniva na prodaji pojedinačnih, unikatnih dela, već na kombinaciji različitih izvora prihoda – kroz primenjenu umetnost, edukaciju, radionice, projekte, konkurse i povremenu prodaju radova.
Publika se lakše odlučuje za kupovinu printova, ilustracija, kalendara ili predmeta svakodnevne upotrebe. Takvi formati omogućavaju da se dođe u kontakt sa umetnošću bez finansijskog pritiska koji prati kupovinu unikatnog dela. To ne umanjuje vrednost originala, ali govori o realnim navikama savremene publike.
Unikatna dela i dalje imaju svoju publiku, ali ona je uža i zahteva ozbiljan rad na vidljivosti, poverenju i odnosu sa kolekcionarima. Printovi često funkcionišu kao most, približavaju umetnika publici pa vremenom mogu da dovedu i do interesovanja za originalne radove.
Ne mislim da je jedno nužno bolje od drugog. Savremena umetnost podrazumeva prilagođavanje, bez gubitka autentičnosti. U tom smislu, smatram da danas nije presudno da li umetnik radi primenjenu ili čistu umetnost, već na koji način uspeva da uspostavi odnos sa publikom i pronađe održiv model rada koji mu omogućava kontinuitet, razvoj i dostojanstven život od sopstvenog stvaralaštva.