Portret umetnika
Aida Camović Korać
Umetnost može da bude sigurnost, sloboda i tišina u kojoj nešto nastaje
Kada sam prvi put čula za Aidu to je bilo putem njene poezije, ali i Instagram stranice “Liliputanke” koju je vodila zajedno sa drugaricom, zbog koje sam kasnije počela i nju da pratim. Zainteresovala sam se za njenu knjigu i putem instagrama je poručila. Njena poezija zainteresovala me je i za njeno slikarstvo. Poslednjih godinu dana Aida je veoma aktivna na ovoj društvenoj mreži, gde ne predstavlja samo fotografije svojih radova, već se trudi da pratiocima približi slikarsku umetnost na razne načine. Ne prate je samo slikari i umetnici već i ljubitelji umetnosti. Aida stvara magiju da pisanjem dočara slikarstvo, a s druge strane slikarstvo koristi da prikaže ono što ne može da pretvori u reči. Sama ova činjenica dovoljna je da je zapratite i da pročitate šta ova mlada žena, koja je i nastavnica Likovnog u osnovnoj školi u Novom Pazaru ima da kaže o umetnosti, poeziji, prodaji na internetu, radu sa decom…
Šta je za tebe umetnost?
Najlepši citat koji sam ikada pročitala o književnosti i umetnosti je sledeći:
“Svako mora da ostavi nešto za sobom kada umre, rekao je moj deda. Dete, ili knjigu, ili sliku, ili kuću, ili sagrađen zid, ili napravljene cipele, ili zasađen vrt. Nešto što je vaša ruka na određen način dotakla, kako biste imali kuda da odete nakon smrti. A ljudi će, kada pogledaju to drvo ili taj cvet, videti nas. Nije važno šta radiš, rekao je, ukoliko promeniš nešto tako da, nakon što skloniš ruke, to podseća na tebe.”
Citat je iz knjige “Fahrenheit 451”, a autor je Rej Bredberi.
Završila si slikarstvo. Kada je počelo tvoje interesovanje za ovu umetnost i kako je izgledao tvoj razvojni put?
Moje interesovanje za umetnost počelo je vrlo atipično. Zapravo, kao dete nikada nisam bila zadovoljna svojim radovima. Dok su moje kolege često imale priče o crtanju kao nečemu prirodnom i lakom još od detinjstva, ja sam već u predškolskom uzrastu osećala da u meni postoji nešto važno, ali neuhvatljivo, nešto što nisam umela da izrazim onako kako hoću. Stalno sam plakala i negodovala, jer nijedan moj crtež nije izgledao onako kako sam želela. Rekla bih da sam bila dete perfekcionista. Zbog toga me je mama poslala na časove kod svoje koleginice sa posla, akademske slikarke: da naučim da crtam.
Njen atelje pamtim kao posebno mesto. Nalazio se u potkrovlju muzičke škole, sa jednim velikim krovnim prozorom. Bio je ušuškan, sa starim drvenim gredama, vrlo mali, ali dovoljan da svi stanemo, ma koliko nas bilo. Uvek je svirala divna muzika sa radija, uvek je bilo toplo i prijatno. Taj prostor je za mene postao prva prava predstava o tome šta umetnost može da bude: sigurnost, sloboda i tišina u kojoj nešto nastaje. Godinama sam išla na časove slikanja. To je bila moja oaza. Ipak, nikad nisam bila sigurna da ću se time baviti. Zato sam upisala gimnaziju, jezički smer.
Nakon toga, upisala sam dva fakulteta: arhitekturu i likovnu umetnost. Na arhitekturu nikad nisam otišla, osim da uzmem indeks.
Osnovne studije umetnosti pohađala sam na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru, na smeru Likovna umetnost. Master i doktorske studije završila sam u Beogradu, na Fakultetu likovnih umetnosti. Doktorat sam odbranila u maju prošle godine.
Koje tehnike koristiš najviše u svom radu?
Tokom studija, isprobala sam razne tehnike, slikarske, crtačke i grafičke. Od mozaika do akvatinte. Ipak, tehnike koje su najbliskije onome što želim da postignem i koje danas najviše koristim su ulje na platnu i uljani pastel na papiru. To su dve tehnike kroz koje najpreciznije mogu da izrazim ono što me u likovnom smislu zanima.
Kada si prvi put imala samostalnu izložbu i koje su ti izložbe bile najvažnije?
Prvu samostalnu izložbu imala sam 2019. godine u galeriji SULUJ na Terazijama. Za mene je bilo vrlo značajno što mi je prva izložba bila u Beogradu i što je zahvaljujući odličnoj organizaciji, bila veoma dobro posećena. Na toj izložbi, izlagali smo moj kolega Davud Turković i ja, jer se pod samostalnom izložbom podrazumevaju izložbe koje imaju do tri izlagača. Na njoj smo i oboje prvi put prodali svoje autorske radove, pa mi je iz svih ovih razloga ostala u veoma dragom sećanju.
Do sada sam imala 16 samostalnih izložbi. Posebno bih izdvojila one u Herceg Novom, Golupcu i u Beogradu. Prošle godine sam izlagala svoj doktorski umetnički projekat u najvećem prostoru do tada – galeriji Fakulteta likovnih umetnosti, u centru Beograda, u Knez Mihajlovoj. Ove godine sam imala takođe dve divne izložbe, u veoma neobičnim prostorima. U Herceg Novom izlagala sam u hotelu One&Only, koji važi za jedan od najluksuznijih hotela u Crnoj Gori. Tamo sam kao izložbeni prostor imala nestvarni lobi hotela, prelepo osvetljen, sa celim zastakljenim zidom koji gleda na more. Iz Palate Golubačke tvrđave, pogled se pružao na Dunav iz tog neverovatnog istorijskog zdanja.
Pored toga izlagala sam samostalno u Podgorici, Kraljevu, Novom Pazaru, Raški, Bijelom Polju, Rožajama, Lazarevcu…
Radiš kao nastavnica likovnog u osnovnoj školi u Novom Pazaru. Da li su današnja deca zainteresovana da nauče nešto o umetnosti, da li su i sami kreativni i vole da stvaraju ili su više okrenuti mobilnim telefonima?
Deca sa kojom radim vrlo su različita. Primećujem da su mlađi učenici, posebno u petom i šestom razredu, mnogo slobodniji, otvoreniji i zainteresovaniji. Ne brinu toliko o krajnjem rezultatu, već više uživaju u samom procesu rada. Starija deca, naprotiv, postaju samokritičnija. Često se dešava da pohvalim rad, a da oni i dalje sumnjaju u to da su dobro uradili.
U mnogima od njih već je usađena ideja da umetnost nije važna, da je to gubljenje vremena, da se od toga ne može živeti i da novac predstavlja jedinu meru vrednosti. U tome ne pomaže to što likovnu kulturu imaju jedan čas nedeljno. Početkom godine, dosta vremena ulažem u to da im pokažem i neki drugi ugao posmatranja. Kada se uklone neke predrasude i vide da je meni veoma stalo do svog predmeta, tek onda možemo ozbiljnije da radimo.
Mobilni telefoni su stalno prisutni u njihovim životima, i trudim se da ih na časovima sklonimo i dopustimo sebi odmor kroz stvaranje. Ponekad ih ipak koristimo i kao alat u nastavi, što je deci posebno interesantno,
Nežno upozorenje
ne dirajte eksponate.
držite se na bezbednom odstojanju.
ne trčite.
izbegavajte oslanjanje o vitrine i zidove.
odložite prtljag na ulazu.
ne ometajte druge posetioce.
suzdržite se od glasnog smeha i buke.
isključite bliceve na fotoaparatima i telefonima.
uklonite sve tragove posete.
za početak,
znajte:
ja sam muzej.
Za kratko vreme je na instagramu počelo da te prati mnogo ljudi. To je zato što si se više okrenula pisanju o svojim radovima i o umetnosti, a ne samo običnim objavama u kojima prikažeš sam rad bez ikakvog teksta. Deliš i korisne savete za druge umetnike i ljubitelje umetnosti. Gde si učila da pišeš za instagram?
Baš tako, u roku od nekoliko meseci, na Instagramu me je zapratilo nekoliko hiljada ljudi, pre svega zbog priča koje delim. Mi slikari smo često okruženi drugim slikarima, pa nekada zaboravimo da to znanje koje imamo nije toliko poznato opštoj populaciji. Trebalo mi je vremena da to shvatim i da nađem način kako ga učiniti jednostavnim, a zanimljivim. U tome mi je pomoglo i druženje sa drugim vrstama umetnika.
Približavanje umetnosti svim ljudima je jedan od mojih ciljeva. Prati me mnogo ljudi koji nisu umetnici i to mi je važno. Demistifikujem umetnički proces, pojam talenta, te ideje o „darovitosti“ kao nečemu nedostižnom i rezervisanom za retke. Zatim dolaze neobični uglovi gledanja, zanimljivi vizuali, ali priča je ono što najviše ostaje. Razbijanje mitova, prikazivanje onoga što se obično ne vidi, tog prostora iza scene, svakodnevice rada, sumnji i odluka.
Pisanje sam učila kod mnogih, najpre od pisaca i pesnika, ali i od marketara, kopirajtera i ljudi koji se bave komunikacijom, ali sam glas gradila kroz sopstveno iskustvo i potrebu da ono što radim ima smisao. Priče su nešto što volim jednako snažno kao i slikarstvo i zaista uživam u tome da spajam te dve umetnosti.
Nije čudo što lepo pišeš, jer ti si i pesnikinja. Objavila si već dve zbirke poezije koje su i nagrađene. Da li uskoro možemo da očekujemo i neku novu zbirku?
Objavila sam dve zbirke poezije. „Mikroplastika“ je dobila nagradu „Aladin Lukač“ u Kulturnom centru u Novom Pazaru i ušla u uži izbor za „Matićev šal“ u Ćupriji. Rukopis zbirke „Ja sam muzej“ dobio je nagradu „Zlatni stih“ i, zahvaljujući tome, objavljen je kao nagrađeni rukopis u biblioteci „Stevan Raičković“ u Kučevu. Dok je još bila u rukopisu, ova zbirka je osvojila i treću nagradu za neobjavljeni rukopis na Ratkovićevim večerima poezije u Bijelom Polju. Pored toga, dobila sam i nekoliko nagrada za pojedinačne pesme.
Obe objavljene zbirke bave se vezom između slikarstva i pisanja, promišljanjem slike, procesa i profesije. U tom pisanju počela sam svesno da tematizujem i sopstveni rad, poziciju umetnice i način na koji se umetnost prelama kroz svakodnevicu.
Trenutno nemam mnogo novih pesama, a samim tim ni zaokružen rukopis. Prošla godina bila mi je znatno fokusiranija na slikarstvo. Shvatila sam da upravo tu želim da napravim veći iskorak. Poezija je, na neki način, bio neočekivan izlet, koji je postao važan i drag, ali slikarstvo je polje u kojem trenutno želim da se dalje razvijam. Sigurno ću u narednom periodu nastaviti da se bavim pisanjem, ali drugačijim intenzitetom.
teorija boja
crveno je
kad stojiš na prolećnom suncu
ne prekratko
ne predugo.
belo je
kada u ruke uzmeš
savršeno oblikovanu grudvu
crno je
možda samo
jako tamna zelena
žuto je
osećaj koji ostaje
nakon što iz ruku baciš maslačak
plavo je
ono što vidiš kad
leđima legneš na pesak
Šta su ti donele ove zbirke i kakvi su ti budući planovi za pisanje?
Zbirka „Mikroplastika“ bila je za mene duboko oslobađajuće iskustvo. Otvorila je moju ranjivost i pomogla mi da shvatim da ne moram unapred da imam sve odgovore; dovoljno je da znam šta u tom trenutku želim da kažem. Iako je objavljivanje prve zbirke bilo izuzetno stresno i zastrašujuće, jer sam se plašila da će ljudi zaviriti u moj unutrašnji svet i upoznati moje strahove i nesigurnosti, to iskustvo me je na kraju osnažilo. Zahvaljujući toj zbirci danas pišem slobodnije i otvorenije, čak i na Instagramu, jer mi je otvorila prostor za iskrenost i javni govor.
Druga zbirka bila je mnogo promišljenija u umetničkom smislu. Zaokruženija, sa jasnijim konceptom. Na nju sam, u tom smislu, ponosnija i smatram je zrelijim ostvarenjem. Ali istovremeno znam da bez prve ne bi bilo druge. Bez tog početnog koraka, bez tog ohrabrivanja i izlaska iz zone sigurnosti, druga zbirka ne bi mogla da nastane.
Naravno, ništa od toga nije rađeno bez mentorstva, bez pomoći i bez dijaloga sa drugima. To mi je važno da naglasim, jer se i slikari i pisci često posmatraju kao usamljenici.
Poezija mi je do sada bila najprirodnija za pisanje, jer volim kratke forme i sažetost, da kažem mnogo sa malo reči. Volim to što ostavlja prostor za različita tumačenja i što nikada nije jednoznačna. Pored toga, napisala sam nekoliko priča i volela bih da se u budućnosti više oprobam u prozi. Imam ideje, još uvek ne potpuno razrađene, ali postoji želja da jednog dana napišem roman.
Kroz pustinju
Kažu:
Idi tamo gde se sreća dešava češće.
Gde je sreća gušće naseljena.
Gde sreća živi, lista i zaliva se.
Gde ljudi u svilenim rukavicama
sreću češljaju i glade.
Živiš poput cveta
kome treba pronaći
pravu zemlju
pogoditi veličinu saksije
i obezbediti
dovoljno vode.
Da li u Srbiji može da se živi od umetnosti i koji su najbolji načini prodaje, šta najbolje prolazi?
Često se postavlja to pitanje. Može. U to verujem, pre svega zato što znam umetnike koji od svog rada žive. Razni su načini. Jedan kanadski umetnik je to lepo opisao kroz ideju „četiri umetnička sela“. Prvo je akademsko: institucije, fakulteti, umetnici koji predaju i rade u okviru obrazovnog sistema. Drugo: kreativna industrija: gejming, grafički dizajn, modni dizajn i srodne oblasti. Treće: elitni svet visoke umetnosti, onaj o kome većina nas sanja, ali koji je zatvoren i teško dostupan. I četvrto je: svet direktne prodaje umetnosti, svet u kojem se ja trenutno nalazim i koji mi deluje najrealnije i najjednostavnije za moj tip ličnosti i veštine koje posedujem.
Ne postoji jedan najbolji način prodaje umetnosti. Sve zavisi od osobe, senzibiliteta i konteksta. Meni odgovaraju društvene mreže i priča. Prodaja kroz narativ, kroz povezivanje sa ljudima.
Kakva je budućnost srpskog slikarstva?
Vrlo ozbiljno pristupam i pisanju objava na Instagramu, a kamo li odgovoru na jedno ovakvo pitanje. 😊 Pitanje budućnosti srpskog slikarstva je preveliko i preteško da bih na njega mogla ozbiljno da odgovorim u ovom formatu. Možda se nekad budem njime bavila u okviru nekog akademskog istraživanja. Trenutno definitivno ne znam dovoljno o celokupnoj sceni, niti o svim pozicijama unutar nje, ali znam kako vidim sadašnjost mladih umetnika. Ona je, bez sumnje, vezana za internet. Danas nam je, barem potencijalno, celo svetsko tržište dostupno i mislim da mi, kao umetnici u Srbiji, ne koristimo dovoljno tu mogućnost.
Aida Camović Korać, (1995. Novi Pazar) je pesnikinja i akademska slikarka.
Doktorske studije slikarstva završila je na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Član je Udruženja likovnih umetnika Srbije, Sandžačkog udruženja likovnih umetnika i Novopazarskog udruženja likovnih umetnika. Izlagala je samostalno 16 puta i preko 40 puta na kolektivnim izložbama. Alumnistkinja je Fonda za mlade talente Ministarstva omladine i sporta i stipendije za doktorande Ministarstva prosvete. Radi kao nastavnica likovnog u osnovnoj školi u Novom Pazaru.
Objavila je dve nagrađivane zbirke pesama.
Na instagramu je možete pratiti na stranici https://www.instagram.com/aida.slikarka/