Bele lepote sa Dunava
Koliko puta ste zaista zastali da posmatrate prirodu? Reku, ptice i ribe u njima, drveće duž obale… Zašto nam je u današnje vreme toliko teško da to uradimo, a da pritom ne držimo telefon u ruci, da ne napravimo veliki broj slika, najviše iz razloga kako bismo se pohvalili da smo eto baš danas kad je otoplilo i mi izašli u prirodu!? Koliko smo u tim trenutcima zaista prisutni, a koliko mislimo na ono što dolazi posle? Moram priznati da mi se ponekad desi da se pronađem u ovom opisu. Zašto mi je nekada tako teško da se zaista opustim i samo uživam?Često pomislim na mnoge lepe trenutke u svom životu za koje nemam prateću fotografiju i shvatam – moždasu bili tako lepi baš zato što ih nisam zarobila. Gledajući ove labudove shvatam da su pomalo kao mi. Dolaze do obale, da ih gledamo i divimo im se, i slikamo ih i možda ponekad nahranimo, s tom razlikom što oni jednostavno postoje u tom trenutku svog poziranja. Ne razmišljaju šta će biti za pet minuta nego jednostavno žive. Obožavam što ih je sve više i više, i to što žive u zajednici sa drugim pticama potput guski i patki – svi tako slični, a opet tako različiti. Iako su većinom beli, ja ih vidim nekako šarenim. Svaki je drugačiji – baš kao i ljudi. Svi žive neki svoj život, al’ što je najlepše od svega, ne mešaju se jedni drugima u te živote. I vole se, mnogo se vole. Kakvo je vaše osećanje kada gledate ove bele lepote sa Dunava, kojih je u Beogradu najviše na Zemunskom keju? Da li ih i vi uslikate pa se posle pitate, da li ste hvatajući najlepšu fotografiju za društvene mreže možda nešto propustili? Sedeći ispred kompjutera i gledajući slike ja dobijam dodatnu inspiraciju za pisanje. Da li i vas fotografije inspirišu ili su za vas samo još jedan deo prolaznosti života? Za mene su zamrznuti deo jednog trenutka koji zajedno sa rečima ostaje da podseća na neka stara vremena. Sledeći put labudovima idem bez mobilnog telefona, možda me tada inspirišu na neku sasvim drugu priču!
Bele lepote sa Dunava Read More »