Mariola Pantelić

priča

ČUVAR USPOMENA

ČUVAR USPOMENA U mojoj porodici se vazda svašta čuvalo. Vremenom i ja sam postala čuvar. Čuvar uspomena, hroničar vremena u kome nisam živela. Skupljalo se i čuvalo sve i svašta. Još od čukunbake tu su bile poštanske marke. Novine nije sakupljala ali volela je da dnevnu štampu čuva prvo za sebe. Sedela bi na novinama dok ih prva ne pročita. Volela je vaze za cveće i do dana današnjeg sačuvala se jedna iz njenog vremena. Čuvali su se i stari računi, fotografije naravno, pisma i razglednice i stare stvari za ne daj bože. Ratovi su od nas napravili nedajbožiće, poslužiće, iskoristiće se. Papir se nije tek tako bacao. Stari spisi i računi uvek su imali poleđinu koja je mogla da posluži kao sveža hartija da se nešto novo zapiše. Deda je bar tako uvek radio. I dan danas naletim na neku staru tužbu ili ekonomski tekst, a kad ga obrnem na drugu stranu i okrenem naopačke, a na njoj dečiji crtež, priča ili neka pesma. Ponegde i neka računica. Materijali, sapuni, lekovi, cipele omalele, marame, šolje, tanjiri … Neki od ovih predmeta kao detetu su mi bile igračke. Zaodenuta u maramu, igrala sam staru baku u predstavi koju smo pravili brat i ja pred bakom i dekom. Svako bi imao svoj kutak gde bi se spremale kafe, prodavale stvari, otvarale apoteke, a pozadinska muzika bile su priče kako iz drugog svetskog rata, tako i iz porodične istorije. Istoriju nikad nisam volela, jer mi je uvek bila asocijacija samo na rat, a taj momenat mi nikad nije bio jasan. Zato su mi u bakinim i dedinim lekcijama iz istorije najzanimljivije bile priče sa smislom. Kako je čukunbaka Marijola bila slatka i otvorena devojčica koja je bila odabrana da pozdravi kralja Milana kad je posećivao Leskovac, a nakon toga dobila i priliku da se školuje i postane učiteljica. Kako je pradeda Aca išao u balkanske ratove i Prvi svetski rat i na taj način postao ne samo borac za oslobođenje svoje zemlje već i svetski putnik. Kako je deda Vlada završio na Golom otoku i kako su ga zdrav razum, jezici i vedri duh održali da ga preživi. I mnoge druge priče. I deda je pisao, zapisivao je svašta na svoj neverovatno zabavan i specifičan način. Ovih dana pronalazim i čitam njegova pisanija i pisma koja je slao mojoj baki i tati i čujem ga kao da je tu. To je on, to je njegov humor i želja da druge uvek razveseli nekim interesantnim šalama, na način na koji je samo on umeo. I nalazim pisma, nalazim dnevnike i razglednice i čitam ih i čuvam ih jer to je sada jedini način da ih sačuvam, sve njih. Da ih ne zaboravim baš onakve kakvi su bili, da od njih napravim i neke literarne junake, jer tako i nastaju junaci. Njihovo čuvanje svega i svačega postaje moje čuvanje njih, a ja za sada nemam ništa drugo osim svih onih koji su se rodili pre mene i njihove zaostavštine. Imam njihove gene i njihova interesovanja. Čuvar uspomena postajem i stvaram od njih priče sa željom da usput ostavim i uspomene što će iza mene ostati, a koje će već neko drugi čuvati na isti način.

ČUVAR USPOMENA Read More »

Bele lepote sa Dunava

Koliko puta ste zaista zastali da posmatrate prirodu? Reku, ptice i ribe u njima, drveće duž obale… Zašto nam je u današnje vreme toliko teško da to uradimo, a da pritom ne držimo telefon u ruci, da ne napravimo veliki broj slika, najviše iz razloga kako bismo se pohvalili da smo eto baš danas kad je otoplilo i mi izašli u prirodu!? Koliko smo u tim trenutcima zaista prisutni, a koliko mislimo na ono što dolazi posle? Moram priznati da mi se ponekad desi da se pronađem u ovom opisu. Zašto mi je nekada tako teško da se zaista opustim i samo uživam?Često pomislim na mnoge lepe trenutke u svom životu za koje nemam prateću fotografiju i shvatam – moždasu bili tako lepi baš zato što ih nisam zarobila. Gledajući ove labudove shvatam da su pomalo kao mi. Dolaze do obale, da ih gledamo i divimo im se, i slikamo ih i možda ponekad nahranimo, s tom razlikom što oni jednostavno postoje u tom trenutku svog poziranja. Ne razmišljaju šta će biti za pet minuta nego jednostavno žive. Obožavam što ih je sve više i više, i to što žive u zajednici sa drugim pticama potput guski i patki – svi tako slični, a opet tako različiti. Iako su većinom beli, ja ih vidim nekako šarenim. Svaki je drugačiji – baš kao i ljudi. Svi žive neki svoj život, al’ što je najlepše od svega, ne mešaju se jedni drugima u te živote. I vole se, mnogo se vole. Kakvo je vaše osećanje kada gledate ove bele lepote sa Dunava, kojih je u Beogradu najviše na Zemunskom keju? Da li ih i vi uslikate pa se posle pitate, da li ste hvatajući najlepšu fotografiju za društvene mreže možda nešto propustili? Sedeći ispred kompjutera  i gledajući slike ja dobijam dodatnu inspiraciju za pisanje. Da li i vas fotografije inspirišu ili su za vas samo još jedan deo prolaznosti života? Za mene su zamrznuti deo jednog trenutka koji zajedno sa rečima ostaje da podseća na neka stara vremena. Sledeći put labudovima idem bez mobilnog telefona, možda me tada inspirišu na neku sasvim drugu priču!

Bele lepote sa Dunava Read More »