Mariola Pantelić

PRAZNINA

Sam svoju prazninu biraš.

Rupe kopaš na sopstvenim putevima.

Osvrćeš se gledajući u čijim rukama burgija stoji,

Ogledalo ne vidiš.

Misliš iste ruke drže kamen koji ga razbija.

A sve vreme na njemu sediš.

Plašiš se njegove tvrdoće,

Ali kamen prah lako postaje kada nađeš pravo oruđe.


Sam svoju prazninu biraš.

Ne znaš kako.

Ne razmišljaš o njoj na taj način.

I tek kada u drugima vidiš šta se u njoj nalazi

Razumećeš.

Naći ćeš način da je popuniš.


Ako ti kažem da ustaneš,

Kamen razbiješ u prvom kamenolomu,

Zagledaš se u nepolomljeni odraz svoj

I vratiš se na mesto gde je počelo pražnjenje,

Da li ćeš tada razumeti

Da praznina ne postoji

Ako tako izabereš?!


2016.